Svatko malo upućeniji u hrvatsku gastronomiju znade da murterska konoba Boba nije "obična" dalmatinska konoba, već joj bolje pristaje naziv fine dining konoba, što je, doduše, neprecizno definiran i subjektivan naziv. Za nas to znači da očekujemo kombinaciju vrhunske sezonske i lokalne namirnice, kulinarske tehnike i kreativnosti. Ta kombinacija obično (pa i u ovom slučaju) znači da ćete za doživljaj morati izdvojiti nešto više novca, ali da će odlazak na to prekrasno mjesto u Murteru biti doživljaj.
Zato nam je žao da smo u Bobu, čini se, upali u nekom razdoblju kada su tamo djelovali kao da baš nisu spremni za akciju, tj. da se nalaze u nekom međuprostoru između uskrsnog dijela sezone i "onog pravog", kada sve kreće s prvim pravim "ljetnim" produženim vikendom. Istini za volju, uspavani su bili svi osim kuhinje, koja je jedina radila budnim tempom. To je jedino bitno, reći će netko, ali na ovakvim mjestima ukupnost doživljaja ono je što ih čini magičnim.
Bilo nam je potrebno neko vrijeme da dođemo na istu radnu temperaturu s konobarom, koji na početku nije djelovao kao da mu se puno objašnjava. Pa tako u dogovoru oko aperitiva pitamo ima li lokalnih rakija, nema, imamo srpske rakije. Dobro, dajte nam dvije srpske i jednu višnju s Kornata. Dolaskom rakija (u prekrasnim Nonino čašama) shvaćamo da smo dobili neko ozbiljno čudovište za koje nismo bili spremni, barikirano, odležano, kao da pijemo u najmanju ruku konjak. Tek uvidom u račun shvatili smo da se radilo o tri godine odležanoj dunji i Gorda XI Grand CRU, 11 godina odležanoj šljivi (koja košta 13 eura!) koje nam se ne čine primjerenim aperitivom u vrijeme ručka, za koji je izvjesno da će biti pretežito riblji. Ovako ozbiljna elaborirana rakija bila je čudnovat uvod u ručak koji je uslijedio.
Odlučujemo se za dva riblja predjela, kamenice i tatarski biftek (jer goveđe salate nema, nažalost). Dok čekamo, stižu pozdravi iz kuhinje, gotovo identični onima od lani: arancin od bakalara sa šalšom, tost s kremom od skute i slanim inćunom, te inovacija - hrskavac od tapioke na kojem je salata od hobotnice i gel od luka. Najbolji zalogaj od svih je arancin od slanog bakalara, savršen comfort food koji u sebi ima sve: i toplinu i slanoću i hrskavost i kiselost šalše. Mogli bismo ih pojesti brdo. Hrskavac od tapioke lagano se topi i raspada od vlažne salate pa je potrebna umješnost da ga se ubaci u usta, a salatom od hobotnice prevladavaju kapari. Inćun i skuta baš su teška klasika, slani zalogaj, što nas dovodi do potrebe za gutljajem vina. Tu isto nailazimo na probleme u dogovorima s konobarom, koji na naše da nam preporuči što ćemo uz male zalogaje i predjela pita što volimo. Volimo mi svašta, ali mislimo da je njegov posao da nam da neke smjernice o onome što bi se dobro sparivalo s predjelima, tim više što na vinskoj listi ne vidimo što se toči na čaše. Jednostavno nije navedeno (nova vinska lista također stiže za produženi vikend), pa bismo rekli da je onda na njemu da nam objasni što nude, što je otvoreno i što bi imalo smisla uz predjela i već pojedene pozdrave iz kuhinje. Završimo s Kopjarovim Sauvignonom, Pošipom Sv. Ivan i Bibichevim novim vinom, R3 od kojih je s predjelima najbolje funkcionirao svježi i mineralni Pošip Sv. Ivan.
Carpaccio od brancina s gelom od limuna i salikornijom je klasik (24 €), napravljen od vrhunskih namirnica i u jednom zalogaju nudi nam i masno i slano i kiselo, hrskavo i mekano, koji zajedno dobro klapaju. Ceviche od gofa i kozica (22 €) bio je pomalo pikantan radi jalapeño papričica koje su preuzele stvar zajedno s trakicama koromača, kako u umaku, tako i narezane. Zanimljivo jelo i pomak, iako smo malo pogubili kozice i gofa na račun papričice, a i koromača.
Tatarski biftek kao puno dosadniju zamjenu za goveđu salatu dobivamo već poslužen na tanjuru; nasjeckan je na krupno, a u okusu svježeg sirovog mesa detektiramo senf, papar, peršin... sve skupa, klasika dobre mjere. Hrskavac od tapioke i gel od luka više djeluju kao dekoracija, nego kao nešto što dodaje na okusu samom tatarskom. Kamenice (5 € komad) koje dolaze uz malo gela od limuna savršeno su mesnate, sočne i osvježavajuće. Također cijelo vrijeme pazimo da ne pretjeramo s domaćom foccacciom i maslinovim uljem (Chiavalon i lokalno ulje) koji opasno konkuriraju hladnim predjelima.
U drugoj rundi imamo tri prva pjata, ali i jedan drugi pjat radi osobe koja ne jede morske plodove. Kako smo dogovorili, sve za stol stiže u isto vrijeme, i kreće nadmetanje tko je bolje prošao. Kornatski maništrun sa sipom i slanutkom (25 €) klasična je klasika, samo napravljena tako lagano da ga se ne može prestati jesti: sipa, slanutak, manistra, temeljac, crnilo. Posluženo u glinenoj posudi, baš odiše patinom i tradicijom. Jako dobro.
Ravioli s grdobinom, bisqueom od škampa, pestom od peršina, crumbleom od inćuna i lješnjacima (27 €) vrlo su zabavno jelo u kojem se izmjenjuju vrlo moćni okusi i teksture. To jako dobro funkcionira i vrlo je upečatljivo.
Špageti s plavim rakom (32 €) s druge strane, prilično su jednodimenzionalno jelo kojemu bi dobro došlo nešto da ga učini zanimljivijim. Oni jesu moćni i puni okusa, ali mesu ovog raka potrebno je pridružiti nešto živahnije i svježije od egzotičnog imena i renomea jadranskog razbojnika. Teleći kare s kaduljom, pancetom i restanim krumpirom (34 €) divota je kombinacije okusa. Savršeno mekanom mesu, uz lagani ćuh kadulje i kick pancete samo fali malo veća porcija sjajnog restanog krumpira (posluženog u obliku možda premaloga prutića).
Tu smo se negdje i našli na istoj valnoj duljini s konobarom pa nam je preporučio Grabovčev Chardonnay i Grabovčevo Modro jezero iz 2016. Nije nam doduše rekao ni objasnio zašto ga toči uz pomoć CoraVin sustava, te da je vino s posebne CoraVina liste, i stoga čaša košta 12 eura. Ovo vino također je zaslužilo malo više prezentacije.
I stigli smo do kraja, pa naručujemo sva tri deserta koliko ih ukupno ima (svaki po 9 €). Nazovimo ih kolokvijalno limun, jagoda i čokolada, jer sami deserti totalni su klasičari. "Tatarski" od jagoda mariniranih u maraschinu i menti, uz klasičnu slastičarsku kremu i krekerima od lisnatog dali su svoj obol proljeću koje polagano prelazi u ljeto, nismo ga mogli ne obožavati. Sponge cake, lemon curd i chantilly krema glavni su elementi ovog vrlo limunskog i osvježavajućeg kolača, dok je čokoladni hamburger zaliven obilnom količinom rastopljene čokolade zakucao ovaj ručak. Deserti kao da pucaju na sva naša slaba mjesta, s kojima se ne može pogriješiti, ali ni donijeti nešto baš novo.
U pokušaju da rezimiramo i pomirimo sve doživljeno, rezoniramo ovako. Imamo dojam kao da smo upali u neki procijep u Bobinu normalnom funkcioniranju. Sezona za njih kao da nije počela, nego se nešto lagano vrti dok ne krene prava stvar. Bilo bi više fer zatvoriti onda na mjesec dana, pa krenuti tutta forza s početkom lipnja, kada, kako nam je rekao konobar, "sve kreće". Kuhinja i dalje zna što radi, radi to precizno i s vrhunskim namirnicama, ali ako dobro pamtimo, velik dio jelovnika isti je kao i lani. Jasno je da su neka jela hit uspješnice i da ih treba forsirati, ali dojma smo da je na jelovniku puno ziheraških varijanti na mjestu gdje smo očekivali ipak malo više razigranosti i iznenađenja. Hoće li se i to promijeniti s početkom "prave sezone", ne znamo, ali rado bismo da smo i mi doživjeli Bobu u punom sjaju. Do tada bi bilo dobro poučiti osoblje o vinskoj prezentaciji, a možda i u potpunosti preurediti sanitarni čvor koji ni izgledom ni funkcionalnošću ne odgovara restoranu na ovoj razini.
Komentari
0