Osijek već neko vrijeme ima dva vrlo ozbiljna mjesta za ljubitelje pizze, SportHouse i Ventidue, no prošle godine im se pridružio i Pepe, novo mjesto za ljubitelje jednog od najpoznatijih talijanskih izvoznih proizvoda (koliko je komplicirano porijeklo ovog jela, kao i nekih drugih ‘‘talijanskih‘‘ klasika pokazao je Alberto Grandi u svojoj sjajnoj knjizi iz 2018., Denominazione di origine inventata, Izmišljena oznaka porijekla, za koju se nadamo da će izaći i u hrvatskom ili barem engleskom prijevodu).
Otvoren u prizemlju Hotela Osijek, čiji hotelski restoran također nudi vrlo zanimljivu i dobru kuhinju, Pepe se smjestio uz sam zapadni kraj Dravske promenade i za ljepših dana ima fantastičnu terasu i pogled na šetnicu uz Dravu. Kako je dan kada smo posjetili Pepe bio oblačan i kišovit, terasa nije radila, ali smo zahvaljujući činjenici da smo došli na ručak za radnog dana bez problema dobili mjesto uz prozor.
Interijer je vrlo suvremeno, ali ugodno uređen, s dugim šankom i poluotvorenom kuhinjom (samo dio s krušnom peći je otvoren). Jelovnik sadrži 13 pizza te nekoliko predjela i drugih glavnih jela. Lista pića je vrlo zanimljiva i, uz nekoliko vrsta točenih i piva u bocama, sadrži i koktele te dobar izbor žestokih pića, kao i vina koja su bratski podijeljena na talijanska i slavonska, pohvalno! Za aperitiv smo odlučili uzeti izvrstan Aurin Teranino (3 €) i Kostelčevu rakiju od dunje (3,10 €).
Iznimno ugodan i ljubazan konobar preporučio nam je pizzu mjeseca, specijalnu pizzu koja se pravi samo u srpnju, u ovom slučaju pizzu Estate (11,30 €; stracciatella di bufala, pecorino, fior di latte mozzarella, pesto genovese, šunka, polusušena mini rajčica i bosiljak), tako da smo se na kraju odlučili za nju. Uz Estate, naručili smo pizze Mamma mia (9,90 €; salsa od rajčice, fior di latte mozzarella, kulen, kobasica, sušena slanina, ljubičasti luk, feferoni, gljive) i Porco mio (10,40 €; salsa od rajčice, fior di latte mozzarella, šunka, panceta, pršut, pikantna salama, lardo, origano), a odlučili smo kušati i domaće lazanje (10,50 €). Iako restoran nije bio prazan, jela su nam munjevitom brzinom stigla na stol.
Krenimo od tijesta. Pizza je napolitanskog stila i tijesto je izvrsno, lagano i prozračno s idealnom količinom otpora i bez težine u želucu. Definitivno jedno od boljih napoletanskih tijesta za pizzu na kontinentu. Najmanje nam se svidjela Mamma mia, iako je to i dalje izvrsna pizza, ali na obje pizze sa salsom upravo je salsa bila najslabija karika, blijeda i neuvjerljiva, niti izražene kiseline niti slatkoće.
Porco mio je definitivno pizza za ljubitelje ‘‘svinjarija‘‘ jer su sve prerađevine koje su bile na pizzi vrhunske kvalitete, a posebno nam se svidjelo što je lardo poslužen sa strane. Kada smo ga dodali trenutno je postao proziran i dao fantastičan sloj okusa. Zamjerka Mamma miji je i tzv. kulen, koji je identičan pikantnoj salami koja stiže na pizzi Porco mio. Naime, premda se ta pikantna salama možda zbog ozbiljnih propusta u zakonodavstvu i zdravom razumu može zvati kulenom, to i dalje kulen nije. Sreća je da je salama vrhunske kvalitete, pa nije pokvarila dojam, ali barem bismo u Slavoniji voljeli vidjeti da ako se kulen u hrani reklamira, da se onda kulen i posluži. Mislimo, naravno, na ono što se naziva kvrgavi kulen, jer sve ostalo je kulenova seka.
Zvijezda među pizzama je svakako bila Estate (zamolili smo konobara da nam dodaju i malo češnjaka, što su u kuhinji vrlo ljubazno i napravili). Idealno izbalansirana, s uljem od pesta koje je iscurilo i koje je bilo savršeno za umakanje korice, Estate je ozbiljno dobra pizza i voljeli bismo je vidjeti u redovnoj ponudi!
Lazanje su stvarno obilne i, da se razumijemo, uopće nisu loše. Ali... Raguu je jednostavno nedostajalo moći, bio je ukusan i korektno napravljen, ali u stvari iznimno blag, tako da je u kombinaciji s obilnom količinom sira jednostavno izgubio bitku. Šteta, jer svi drugi elementi su dobri.
Uz obrok smo pili Malvasiju Neru Notte Rosso (4 €/dl), iako smo u Slavoniji i u ponudi su i Josićeva vina, ali smo odlučili dati priliku ovom vinu i nije razočaralo, pogotovo uz mesnate pizze i lazanje.
Za desert smo odlučili kušati još jedan ‘‘novokomponirani‘‘ talijanski klasik, tiramisu (4,80 €) i panakotu (3,90 €), a na sugestiju konobara, odlučili smo udovoljiti i ljubiteljima čokolade u nama i naručili smo i budino al cioccolato (puding od čokolade, 4,50 €).
Među desertima, tiramisu je ostavio najlošiji dojam. Kremi kao da je falilo žumanjaka, te je dominirao amaretto. Panakota je bila jako dobra, svilenkasta i lagana, s bourbon vanilijom i slojem malina, vrlo osvježavajuća i dobro napravljena. Međutim, pravo iznenađenje bio je domaći puding od čokolade!
Posut čokoladnim mrvljencem, puding je bio sve ono što kupovni pudinzi nisu. Svilenkast i podatan, savršene teksture i čokoladnog okusa s povremenim hrskavim kontrastom mrvljenca, ovo je desert radi kojeg bismo rado navratili pojesti samoga i kojeg se, kao ni panakote, ne bi postidjela niti jedna bolja slastičarna.
Iako su cijene na gornjoj granici ugode kada su pizze u pitanju (barem u Slavoniji), apsolutno se isplate jer sastojci su vrhunski, kao i tijesto. Ovo je jedna od rijetkih prilika kada bismo čak voljeli i malo manje količine sastojaka na pizzama, jer stvarno se ne štedi na nadjevu. Sve u svemu, odlično mjesto kada vam se jede vrhunska pizza, a nije vam mrzak ni dobar desert.