Često smo u Puli i okolici, i nažalost, ne možemo reći da gastronomska ponuda grada nudi neke velike ushite ili iznenađenja, pa čak ni pouzdanu dosadu. Netko zločest rekao bi možda da je gastronomska ponuda najvećeg istarskog grada – dosadna. Zato nas je preporuka za konobu Volme u nedalekim Banjolama odmah zaintrigirala i uz kratak pregled na mrežama imali smo dobar osjećaj oko ovog mjesta.
Dok je toplinski val oko nas pržio sve redom, od automobilskih guma do moždanih stanica, u mirnim Banjolama uspjeli smo naći parking pod drvetom, što je sveta misija od koje nikad ne odustajemo. Parking u mirnim Banjolama nije teško naći, jer je to jedno uspavano naselje, čak i u špici turističke sezone. Ono što nam se na prvi pogled svidjelo jest biljkama bogato obraslo dvorište gdje se netko malo ozbiljnije pozabavio hortikulturom; ponadali smo se da će nas grmlje drveće i povjetarac koji je popihavao spasiti od nesne vrućine. Dolazak u Volme podsjetio nas je na mnogobrojne obilaske konoba u Italiji: dovezete se usred nekog uspavanog mjesta, a tamo je brižno njegovana stancija gdje se odmah osjećate ugodno i domaće. E, pa točno je takvo mjesto konoba Volme.
Pomno uređenje dvorišta, u kojem smo tijekom cijelog ručka otkrivali zanimljive detalje i skrivene kutke, nastavlja se i unutra. Terasa i unutrašnjost imaju atmosferu jednog seosko građanskog domaćinstva. Znate ono, kao da ste se vratili na bogatu farmu u vrijeme Austro-Ugarske. Sve je skupa, zajedno s mirisima iz kuhinje, djelovalo obećavajuće.
Još veća sreća nastupila je kad su nam dodali jelovnik isprintan na običnom A4 papiru - s jedne strane jela, s druge pića. Ne sjećamo se kad smo zadnji put u restoranu vidjeli da netko veleprodajne cijene vina nije pomnožio sa tri, pa u to ime odmah naručujemo cijelu butelju Veraldinog pjenušca Blanche (34 eura za Veraldu, a tko voli ima i butelja prosecca za 20 eura, kao i bezalkoholni Freixenet za 22!). Također, navikli smo da i predjela po obali po osobi bivaju oko 20-ak eura, pa odmah naručujemo i mesnu i riblju platu za dvoje po 23 eura. Atmosfera je vrlo dolce far niente opuštena dok lagano svira Norah Jones, vjetrić piri, a konobar i vlasnik ležerno poslaguju zadnje detalje - naime, došli smo na ručak među prvima. Ta ležernost kasnije će se pokazati zeru problematičnom.
Mesna plata na naše veselje donosi niz manje uobičajenih stvari: kuhani jezik, svinjsku porchettu, razne vrste salama, ombolo, buđolu, pršut, pancetu i, vrlo bitno, kiselo povrće! Riblja je možda nešto klasičnija, ali posebno nam se sviđa savor s ljubičastim lukom, marinirane dagnje i carpaccio bijele ribe na salatici. I mesna i riblja plata djeluju kao da su sastojci iz kućne radinosti što posebno cijenimo.
Za glavna jela odlazimo u raznim smjerovima: pržene lignje s keljom (juhuu!) (23 €), otkoštena rebra boškarina u pećnici s krumpirom (21 €), školjke na buzaru (16 €) i domaći fuži sa ribom ‘na žgvacet‘ (19 €) što nas posebno intrigrira. Na jelovniku je još samo par jela iz svake kategorije, i cijenimo tu ograničenost jelovnika, pokazuje fokus na ono što je dostupno, sezonski i lokalno. Jednako je kratka i vinska lista dosta neobična sastava: Istra, pa potom izleti do Slovenije, Puglie, Slovenije i po jedan Francuz i Marcus Molitor Riesling, intrigantno. Odlučujemo spariti glavna jela s Gordia prirodnom malvazijom, koja je nešto nižih kiselina, pa naravno, ne ide uz sve što smo naručili.
Krenimo od najboljeg, buzara s dagnjama i kanestrelama izvrsna, toč izvrsno pogođen, bez krušnih mrvica, sladak, kiseo i prepun gušta. Boškarinova rebra mekana i sočna, s određenom oskudicom pečenih krumpira, pa tražimo dodatnu porciju. Lignje slatke i mekane, kelj kao zapostavljena namirnica veliko osvježenje i dobar prilog. U želji da dodamo malo okusa tražimo da nam donesu ljuto, ali tu su već krenuli problemi u servisu. Naime, restoran se u sat vremena napunio skoro u potpunosti i opuštenost dviju osoba koje nas poslužuju tu postaje problem. Uostalom, da su i najfletniji na svijetu, jednostavno dvije osobe ne mogu držati cijelu terasu i unutarnji dio. Tako mi čekamo i krumpir, i dodatnu salatu, i ljuto koje nam baš tad treba.
Najslabiji dio jelovnika ispalo je ono što nas je najviše zaintrigiralo. Pretpostavili smo da je riblji žgvacet igra na temu onog pilećeg, i čak vizualno podsjeća na onaj ‘originalni‘. Vjerojatno miješana riba postaje šugo koji onda ima smisla s tjesteninom. Međutim, ovdje je nedostajalo dovršenja vizije, zaokruživanja okusa; bilo kakav naglasak u vidu začina, onih malo hrabrijih, egzotičnih, čak ljućih, ili barem lokalnih, zelenih, svježih ili suhih, bio bi nužan da se u ovom tanjuru nešto dogodi. Ovako je žgvacet ostao nedovršena priča.
Nedovršena priča su i deserti, i na tome bi trebalo poraditi. Nuditi usred ljeta dva deserta bazirana na istoj kremi od jaja (princes krafne i kremšnite) jednostavno ne sjeda u koncept mjesta gdje se ipak vidi da su mnoge stvari pažljivo promišljene.
Dojam na kraju popravlja izvrstan amaro, čini nam se iz Trsta, ali u kaosu koji nastaje s izdavanjem računa i preopterećenošću osoblja, nismo dospjeli doznati detalje. Koncept i vibra konobe Volme strašno nam se sviđaju. Volimo mjesta na kojima se pazi na detalje, kako u prostoru, tako i u čaši i na tanjuru. Vjerujemo da su zamjerke koje smo našli kiksevi koji ne narušavaju baš pozitivnu namjeru iza ovog ugodnog nepretencioznog mjesta koje ipak iskače iz okvira klasične istarske konobe. Doći ćemo opet na popravak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....