Restoran Draga di Lovrana učinio je 2024. godine nešto vrlo rijetko u gastronomskom svijetu - odbio je Michelinovu zvjezdicu, zbog, kako sami navode, svojevrsnog opterećenja koje dolazi uz to priznanje. Smješten visoko iznad mjesta Lovran, s jednom od najspektakularnijih panorama koje neki restoran u Hrvatskoj može ponuditi, Draga di Lovrana prošla je kroz ruke nekoliko velikih kuhara. Zdravko Tomšić postavio je restoran na čvrste noge, kuhao je ondje ambiciozna i jako dobro, da bi nakon njegova odlaska, nedugo nakon što je njegov talentirani učenik Deni Srdoč preuzeo kuhinju, 2019. osvojili Michelinovu zvjezdicu. Srdoč je krenuo dalje svojim putem. U međuvremenu se u kuhinji restorana događalo mnogo toga, a uslijedilo je razdoblje nesigurnosti u kojem je Draga di Lovrana, čini se, tražila svoj novi smjer i jasan koncept. Znatiželjni kako izgleda njihova kuhinja ovih dana, odlučili smo ih posjetiti potkraj prošlog tjedna i provjeriti kako danas funkcioniraju.
Svoj smo stol, naravno, rezervirali nekoliko dana unaprijed. Nažalost, zbog jake bure njihova prekrasna terasa tog je dana bila zatvorena pa smo bili smješteni kraj prozora. Te večeri bili smo prvi gosti. Znali smo što ćemo jesti pa smo se odmah bacili na vinsku kartu koju većinom čine hrvatska vina, uz nekoliko šampanjaca i poznatih stranih etiketa. Ljubazni konobar nas je uputio kroz nju, rekavši kako malo vina toče na čaše. Za početak večere, odlučili smo se za čašu Tomčeva izvrsnog Diplomata. Premda to nije običaj, otvorili su je za nas i udovoljili zahtjevu, što objašnjava i nešto višu cijenu od 11 EUR po čaši.
Od hrane smo naručili dva degustacijska menija (svaki po 85 € - riblji i mesni), koji se sastoje od četiri slijeda. Iznimno ljubazan konobar odmah nam je rekao kako u restoranu spremaju nešto veće porcije u degustacijskom meniju.
Ubrzo se restoran počeo puniti te smo za stol dobili pozdrav iz kuhinje, kao i nekoliko vrsta njihovog domaćeg kruha i grisina. Focaccia je bila mekana i slasna, grisini vrlo dobri, kao i mali panini, kako na Kvarneru nazivaju peciva.
Riblji pozdrav, koji je poslužen u maloj posudici, bila je salata od kozica s fažolom, sušenim rajčicama i tikvicama prelivena maslinovim uljem. Jelo nije imalo nikakvog smisla - inače fini sastojci plivali su u prevelikoj količini maslinova ulja. Mesni pozdrav doslovce je bio komad pancete preko dvije kockice skute, zaliven maslinovim uljem i paprom. Sastojci su bili fini, ali osim te činjenice jelo je bilo sasvim nepovezano.
Ubrzo su došla hladna predjela. Mesno predjelo sastojalo se od roastbeefa, ispod kojeg je bila salata sa šugom od pečenja, artičokama i žutim rajčicama. Prije svega, jelo je izdašne porcije. Meso je pravilno, dugo i polako pečeno, ali mu nedostaje okusa. Šug je bio sočan, rajčice također, ali nam se čini kako su artičoke bile netom prije izvađene iz konzerve te s njima nije bilo ništa drugo učinjeno.
Riblji carpaccio od tune s naribanim hrenom, umakom od soje i wasabija te potočarkom puno je bolje hladno predjelo. Tuna je morski svježa, nježna okusom i teksturom, a naribani hren odličan dodatak. Umak je jak i lijepo se spojio s ostatkom jela.
Za petnaestak minuta za stol su stigla topla predjela. Uz njih odlučili smo se za aromatični Pilatov Sauvignon Blanc (5,60 €) i voćni Babić Dalmatian Dog (5,50 €).
Mesno toplo predjelo sastojalo se od trganog i dimljenog pohanog bunceka koji je bio položen na hladnu salatu od paski. Preko mesa nalazio se i kremasti umak od hrena. Buncek je bio mekan, salata od paski (cvjetnih stabljičica mladog češnjaka) fina. Umak od hrena bio je korektan, ali cijelo jelo podsjećalo je više na slaganje sastojaka nego na kakvu koherentnu cjelinu.
Riblje toplo predjelo bili su fileti plavice položeni na aromatiziranu palentu i domaću šalšu. Riba je bila ukusna i korektno spremljena, dok palenta nije imala baš nikakav okus. Šalša je pak bila prejaka te je luk u njoj još ostao živ, odnosno nedovoljno pirjan. Uza sve to, ribe je naprosto bilo previše, što nije nužno negativna stvar, ali vrijedi spomenuti.
Ljubazni konobar nam je nakon toplog predjela ponudio opciju pauze, koju smo rado prihvatili. Iako nije bila postavljena zbog jakog vjetra, pogled s terase pred zalazak sunca bio je prekrasan.
S povratkom u salu odlučili smo se za čašu Pilatova Merlota (5,60 €) koji je odlično funkcionirao uz glavno mesno jelo. Bili su to svinjski obrazi s "otvorenim" krumpirom zapečenim s grana padanom, naribanim hrenom i mariniranim lukom. Prije svega, svinjski su obrazi bili suviše tvrdi, iako je meso bilo zaista punog okusa. Krumpir također pati od tvrdoće, jer nije bio dovoljno termički obrađen. Naribani hren, koji je u restoranu očito potpis kuhinje, jer smo ga pronašli u nekoliko jela u raznim oblicima, lijepo se snašao u jelu. Što točno marinirani luk radi na ovom tanjuru, nije nam jasno.
Kao glavno jelo ribljeg degustacijskog menija došao je još jedan filet ribe. Dobro ste pročitali. Nakon što smo za toplo predjelo već dobili filet plavice, za glavno jelo poslužen je ponovno filet, ovoga puta od oslića. Dva uzastopna slijeda, oba filet ribe, samo različitih vrsta. To da restoran koji degustacijski meni naplaćuje više od 20 eura po slijedu ne može smisliti nikakvu alternativu filetu, govori sve o kreativnosti kuhinje. Ovoga puta bio je to riblji filet položen na kelju, s dehidriranim keljem na vrhu poslužen uz beurre blanc umak. Oslić je bio vrlo blag, lepršav. Kelj nije imao nikakav karakter, kao ni umak. Cijelo nas je jelo, od prezentacije do ukusa, podsjetilo na jela u ispodprosječnim gostionicama.
Što se deserata tiče, imali smo tri opcije, a sve su bile mousse. Pistacija, jagoda ili orah - odabrali smo prve dvije. Ljubazni mlađi konobar nam je uz deserte ponudio liker na račun kuće što se pokazalo najboljom odlukom te večeri. Naime, kušali smo poseban liker rađen od Plavca malog proizvedenog po starom dubrovačkom receptu. Taj se liker smatra jednom od najstarijih očuvanih recepata za izradu likera u Europi, a proizvodi ga Obrt Palma iz Korčule te nosi ime Cvijete Zuzorić.
Deserti su bili korektni, malčice preslatki, posebno onaj od jagoda. Hrskavost podloge bila je ugodna, ali su nadjevi bili umjetno sladunjavi, gotovo konfekcijski.
Na kraju, Draga di Lovrana ima spektakularan pogled koji neće nigdje pobjeći, kao i uslugu, koja je za svaku pohvalu. Međutim, Draga di Lovrana ima ozbiljan problem s kuhanjem. Hranu definira bezličnost, čini nam se da neki sastojci nisu svježi, prezentacija je vrlo neusklađena i pati od dosade. Pozdrav iz kuhinje bolje da je ostao u kuhinji, umaci su tanki i bezukusni. Da ne govorimo o tome da su ova četiri slijeda bliža kuhinji kvartovske mediteranske konobe nego samoj Dragi di Lovrani od prije nekoliko godina.
No kad je hrana u pitanju, ne možemo je preporučiti, barem ne onu iz degustacijskih menija. Naposljetku, restoran može objesiti Michelinovu zvjezdicu na zid, istu odbiti iz kojeg god razloga, može se čak osloniti na pogled koji oduzima dah, ali ne može pobjeći od onoga što stavlja na tanjur. I to je jedina istina. Hrana govori glasnije od svih nagrada, svih pogleda, svih obećanja. A ono što Draga di Lovrana danas govori svojim jelima je priča o restoranu koji je, čini se, zaboravio zašto postoji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....