Da je Zijavica u Mošćeničkoj Dragi jedan od najboljih ribljih restorana u zemlji, zna već svatko tko barem djelomično prati gastronomsku scenu. Brojne pohvale gostiju i kolega, pa i prvo mjesto u kategoriji kreativnih urbanih restorana u izboru Dobrih restorana dvije godine zaredom velik su i lijep dokaz da je ono što radi Stiven Vunić sa svojim timom u malom restoranu uz more zbilja vrijedno svake pažnje. Baš zato, niti ove sezone Dobrih restorana nismo propustili posjetiti ovo mjesto. Došli smo s velikim očekivanjima i, iako nerado objavljujemo zaključak recenzije već na početku, otišli više nego zadovoljni.
Ipak, ono što bismo voljeli spomenuti odmah na početku, restoran se nalazi uz samu plažu, pa ako niste od gužvi i želite intimniju atmosferu, radije birajte stol unutar samog restorana, jer na terasi, po danu, u vrijeme kada se ovdje kupa zbilja velik broj ljudi, moglo bi vam biti bučno i pomalo neobično. Nama nije smetalo, jer smo fokus stavili na hranu, ali možemo razumjeti da ručak uz takvu kulisu nije za svakoga.
Za početak, ljubazno, profesionalno, ali dovoljno opušteno osoblje uputilo nas je u meni. Mogli smo birati između degustacijskog menija i à la carte i, nakon kratkog promišljanja, odlučili smo se prepustiti kuhinji i odabrali prvu opciju.
Ručak u Zijavici započeli smo inćunom s džemom od kore naranče, koji nas je odmah zapljusnuo valom svježine i bili smo sigurni da bismo, čak i unatoč onome što dolazi, mogli pojesti barem 10-ak ovakvih zalogaja.
Iduća je na redu bila kelj rolica punjena kupusom s umakom od viskija i ljutike i prahom od medvjeđeg luka. Blago, nježno, neočekivano i s lijepim, slatkastim okusom koji još neko vrijeme ostaje na jeziku. Baš zato, ovo je jelo koje vas tjera da o njemu promišljate dulje i intenzivnije.
Oba zalogaja poslužena su uz domaći sourdough kruh, koji dolazi u formi poveće kriške i koji smo uz gotovo svako od jela pomalo otkidali do kraja večere. Kruh je imao lijepu koricu, iznutra je bio spužvast, blago kiselkast i jednako toliko aromatičan. Dovoljan da ga uočite, ali i da pri svakom jelu uz koje ga odlučite kombinirati ipak ne preuzme glavnu ulogu.
Zatim je na red došao tartar od škampa s ribanim sirom od karamelizirane sirutke, sa sladoledom od limuna i mrkve i sourdough krekerom. Sam tartar bio je blag, kremast, sladak i, zapravo, dosta seksi, baš kao i nježan, svilenkast sladoled. Kreker je bio odličan, hrskav, tanak i smislen, nije bio postavljen tek kao ukras, već je imao svoju svrhu, pamtljiv okus i teksturu.
Sipa, cikla, mrkva u putru i simple sirupu i umak od marinade i aiolija bio je idući slijed. Cikla je svojom kiselinom razbila sve na tanjuru i svakim smo je novim zalogajem željeli još i još. Mrkva je bila slatkasta, sipa skliska, pod zub. U pozadini smo osjetili i češnjak, koji je lijepo zaokružio cijeli tanjur.
Uz sva pobrojena jela pili smo Korak sauvignon 2024 i Tomčev Rockstar, na preporuku osoblja, a zatim smo, ponovno na preporuku, nastavili sa Sontacchi Superslavom 2023., koji je sjajno nadopunio iduće jelo – tartar od cikle.
Iako smo na prvu bili skeptični, jer cikla je prilično moćna, zemljasta i ne bi nam bila prvi izbor na vruć ljetni dan, ovo jelo bilo je toliko neobično dobro da smo tanjur na kraju počistili i komadićem kruha. Tartar je bio lagano prodimljen, što nam se posebno svidjelo, kreker ponovno nije bio samo ukras, već je donio puno lijepog, svježeg, blago kiselkastog, a umak od fermentirane srdele i ukiseljene gorušice bio je sjajan. Blago slankast, točno onoliko koliko je bilo potrebno da nas natjera da ga poželimo još.
Bakalar na bijelo u formi kuglice panirane u panko mrvicama i poslužen na šalši s inćunima i kaparima bio je dobar, ukusan, ali ne i spektakularan. Kuglica je bila gusta, dobro začinjena, kremasta, pa su krupne panko mrvice lijepo razbile svu tu težinu, ali umaku je nedostajalo malo karaktera, više kiseline, slatkoće i slanoće.
Risini s keljom, bisqueom od škampa, tunom i kremom od češnjaka bili su nam vjerojatno najdraže jelo ručka, iako su gotovo sva bila na zbilja visokoj razini. Čistih okusa, kelj nije bio nimalo težak niti dominantan već, zapravo, jako nježan i elegantan, a krema od češnjaka bila je bombastična. Točnije, u bilješke svog mobitela za ovo smo jelo zapisali: "Bomba svemira. Ovo je tako fino, spektakl". Tuna je bila lijep dodatak, meka kao putar, a korica limete samo je dodatno podigla jelo. Stvarno spektakl na tanjuru.
Iduće jelo bile su jakobove kapice s crumbleom s inćunima, holandez umakom i uljem od peršina. Jakobove kapice bile su slatke kao bombon, holandez lagan, kiselkast, prekrasan, a paski, koji su nam također posluženi, lijepo su podigli tanjur. Koji smo na kraju gotovo polizali.
Kao glavno jelo poslužen nam je brancin s pečenim kupusom s krem sirom i kremom od jabuke i celera. Riba je bila krasno pečena, bila je sočna, masnjikava i slasna. Kupus i krema bili su dobri, a posebno nam se svidjelo što je komad kupusa lijepo zapečen pa mu je to dalo još više karaktera.
Siti, ali ne i prejedeni, bili smo spremni na desert. Zabaglione krema, prah od malina, jagode i coulis od jagoda s crumbleom od lješnjaka, kombinacija koja jednako dobro zvuči na papru, koliko i u zbilji. Jer, zapravo, ovdje nema ništa što nam se ne bi svidjelo. Fino, oblačasto, blago slatkasto. Uz kavu, ručak smo završili mekim madeleine kolačićem i pralinom.
Ručak u Zijavici je, jasno je iz napisanog, nešto što ne smijete propustiti ako volite ribu i more na tanjuru, ako želite doživjeti nešto novo, svježe i ako ste željni zbilja dobre restoranske hrane. Meni od sedam sljedova ovdje ćete platiti 89 eura, a svako jelo vrlo živo pamtit ćete još dugo. Ručak u Zijavici je iskustvo, nešto poput lude vožnje za vrijeme koje upijate zatvorenih očiju, kako vas ništa drugo ne bi omelo, a onda ih otvorite, promišljate o doživljenom i prepričavate svima koji su voljni slušati. Kada ovdje ispraznite i posljednji tanjur, vrlo vjerojatno ćete već krenuti planirati povratak. E, to je Zijavica!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....