Dubravkin put nametnuo se kao savršeno logičan izbor. Ovaj restoran još uvijek ima najljepšu i najugodniju terasu u gradu uz Bistro Apetit by Marin Rendić i Balon na Prisavlju. Trenutno ovdje kuhinju vodi mladi chef Tibor Valinčić, koji je nekoliko godina kuhao uz Matiju Bregeša u paškom Boškincu. Na drugom izdanju važnog kongresa Chefs´Stage, koji je organizirao Rudolf Štefan, a u sklopu zaklade Budi Foodie, koju je također pokrenuo Štefan, Tibor Valinčić bio je jedan od prva tri stipendista školovanih na najboljim europskim kulinarskim institutima. Valinčić je tako odradio jednogodišnji program na talijanskom institutu Intrecci, koji se bavi upravljanjem i inovacijama u restoranima. Dubravkin put jedan je od onih restorana u koji dolazite s visokim očekivanjima, što nije jednostavan kuharski izazov pogotovo kad je riječ o 25-godišnjaku. Ipak, Valinčić je pokazao da je dorastao zadatku jer je svako jelo bilo vrlo korektno i ukusno. Amuse bouche dolazi u obliku zalogaja mariniranih dagnji sa začinima posluženih u ljušturi školjke te kombinacija dinje i lubenice.
Uspješna jela
U Dubravkinu putu prave dvije vrste kruha. Kruh s dimljenim krumpirom i sjemenkama suncokreta je jako dobar, a podsjetio nas je na fenomenalan topli kruh koji smo običavali jesti u Manu kad je ondje kuhao Matija Bogdan. Vrlo je dobro začinjen, lijepo je podatan - čovjek mu se obraduje, čak i ako je topla večer. Jedna je sitnica s kojom bi ovaj već jako dobar kruh mogao polučiti još bolji dojam. Maslac bi mogao biti bolji, s više karaktera. Kombinacija okusa funkcionira ako maslac kušate s kruhom od kiselog tijesta, ali već dominantan kruh s dimljenim krumpirom ipak traži snažnijeg igrača. Za predjelo smo uzeli tatarski od tune s mariniranim krastavcem i nježnom kremom od avokada. Okusi su blagi, tuna nije zamaskirana golemom količinom soja sosa što je slučaj u mnogim restoranima. Imate osjećaj blagosti kao kad vam koža izgori na suncu pa vruća ramena premažete hladnom kremom. Ukratko savršen početak prave ljetne večere.
Osim toga, kušali smo njihov janjeći tartar koji služe s malo kavijara i vrućim uštipcima s crnim tartufom i crème fraîcheom. Možda crnom tartufu, u teoriji, nije mjesto u vrućim uštipcima, ali u praksi ti uštipci postaju guilty pleasure, kao romantična serija koju ne možete prestati gledati. Dakle, ovog janjećeg tartara sjećamo se godinu dana s nešto manjim izmjenama, što dovoljno ukazuje na uspješnost jela.
Kad smo kod uspješnosti, treba spomenuti njihov crni rižoto koji sigurno spada u top-pet crnih rižota u Hrvatskoj. Forte je moćan okus od kojeg ne možete i ne želite pobjeći i svakim zalogajem molite tiho u sebi da što dulje traje. Prošle godine su ga služili s tartarom od škampi, a ove godine ga je zamijenio sasvim tanak carpaccio. Odlično jelo! Također, kušali smo i romba u umaku od kraljevine s čičokom i želeom od meda i limete. Riba je bila savršeno i pečena i začinjena. Ipak, da se možda nije radilo o pukom slučaju, poneseni ugodnom atmosferom, ambijentom i servisom, provjerili smo na nekoliko strana dojmove s večera ili ručkova iz Dubravkina puta u posljednjih mjesec dana i jednoglasno je zaključeno da Tibor Viličić dobro kuha.
Sjajne slastice Slastice su uobičajeno sjajne. I dalje smatramo da baš nitko u restoranu nema tako dobre deserte koji bi se mogli mjeriti sa slasticama Roberta Bašića. Uzeli smo njihov čokoladni klasik, Le Louis XV, koji već godinama ne smije maknuti s karte jer bi vjerojatno nastala uzbuna među stalnim gostima. Servis je još uvijek lijep i profesionalan, evo jedne anegdote koja toj tvrdnji ide u prilog: naručili smo bocu Saints Hillsova chardonnaya - Le Chiffre i na vinskoj karti vidjeli cijenu od 63 eura koja nam je odgovarala za to vrlo traženo i prilično nedostupno vino. Kad je konobar otvarao bocu pred nama, još jednom smo provjerili poklapaju li se godište na karti i boce koja je čekala otvaranje jer je velika razlika u cijeni ako izaberete starije godište. Konobar je potvrdio da ne bi bez komunikacije s gostom otvorio starije godište vina, a time i bitno skuplje, iako nam se to nekoliko puta ipak dogodilo u restoranima, a to jako ruši dojam. Usporedili smo cijene s prošlogodišnjima i u Dubravkinu putu gotovo ih nisu dizali. Janjeći tartar i od tune koštaju po 20 eura, ista cijena je i za crni rižoto, romb je 27 eura, a desert 10,50 eura. Zamjerke se uvijek mogu naći ako se traže, ali Dubravkin put je na dobrom putu ako nastave ovako kuhati i ophoditi se s gostima.