Restoran hotela As nekada je slovio kao mjesto na kojem se mogu pojesti solidna riblja jela i svježi škampi, ali već dugo o njemu nismo čuli gotovo ništa. Prije desetak godina taj je hotel nekoliko puta bio u medijskom fokusu jer je ondje odsjedala hrvatska nogometna reprezentacija, pa su za to vrijeme cijeli hotel i restoran s terasom bili zatvoreni za javnost.
Inače, restoran As nalazi se na Zelengaju i okružen je zagrebačkim park šumama, pa smo u nekoliko navrata za vrućih ljetnih dana potražili osvježenje na njegovoj mirnoj terasi jer je ondje uvijek nekoliko stupnjeva manje. Popili bismo kavu ili limunadu na dijelu terase gdje se ne poslužuje hrana, pa smo jedne vruće ljetne nedjelje odlučili tamo sjesti i na ručak.
Isti dan smo rezervirali stol, a kada smo oko 17 sati stigli na terasu tek je nekoliko stolova bilo popunjeno. Ljubazni konobar rekao nam je da izaberemo stol za koji želimo sjesti i nestao je u kuhinju. Nakon desetak minuta vratio se na terasu i krenuo skupljati tanjure s praznih stolova, pa smo ga zamolili da nam donese menije i vinsku kartu. Na meniju se uglavnom nalaze bazična jela s ribom, mekušcima, školjkama i škampima, a u ponudi imaju i nekoliko mesnih jela. Vinska karta ima vrlo širok izbor hrvatskih i nešto manje stranih etiketa, a na čaše toče 13 domaćih vina.
Za predjelo smo naručili zapečenu Jakobovu kapicu u konjaku i salatu od sipe, ali kako je tog dana nisu imali odlučili smo se za salatu od hobotnice. Konobar nam je donio i dvije čaše fino rashlađene malvazije vinarije Kozlović, ali vino nije točio pred nama. Vrlo brzo stigao je i couvert koji nas je instantno vratio u osamdesete. Naime, poslužili su nam maslac izrezan na spirale, položen na kockice leda i košaricu konfekcijskog bijelog kruha. Konobar se odmah ispričao za kupovni kruh uz objašnjenje da još ne rade u punom kapacitetu jer im traju godišnji odmori, pa ga ne peku u svojoj kuhinji.
Vrlo brzo na stol je stiglo i predjelo, a iznenadila nas je i prilično obilna porcija salate od hobotnice. Svidjela nam se već na prvi pogled jer nije imala dodataka poput cherry rajčica, krumpira ili kapara, a bila je poslužena uz malo sitno sjeckanog luka, maslinovog ulja i limuna. Meso hobotnice bilo je ukusno i vrlo mekano, a okus osvježavajuć. San-Žak je također bio odličan. Posipan tvrdim ribanim sirom i flambiran konjakom, te s ukusnim osvježavajućim toćem. Uz školjku su servirali i krišku limuna i jednu cherry rajčicu.
Za glavno jelo imali smo u planu naručiti ribu, ali su tog dana imali samo velike komade divlje ribe, a od manjih jedino orade iz uzgoja, pa smo se odlučili za mornarski rižoto i zelene njoke sa škampima (oba jela su u meniju naznačena kao toplo predjelo). Razmišljali smo naručiti i grilane škampe na ražnjiću, ali nas je konobar odgovorio uz objašnjenje da imaju samo velike porcije.
Tijekom ručka zapitali smo se trebaju li u Asu možda malo poraditi na prezentaciji hrane, a kada su nam na stol stigli zeleni njoki i mornarski rižoto servirani zajedno na oba tanjura ostali smo vidno zbunjeni. Konobar je uočio naše poglede, pa je u šali rekao da su nam servirali na jednom tanjuru da se ne posvađamo. Pretpostavljamo da je primijetio da smo dijelili hladna predjela, pa se odlučio na taj dobronamjeran potez, ali smo se zapitati zašto nam onda ta jela nisu servirali na jednom pladnju.
S jelima koja su se "gurala" na istom tanjuru kuhari u Asu nisu se baš dokazali. Mornarski rižoto pripremljen na crveno bio je prilično bezokusan, tek s pokojim manjim škampom i nekoliko očišćenih dagnji, a dominirale su prilično žilave lignje. No, na sve to bi možda i zažmirili da je riža bila više al dente i da je toć bio jačeg okusa. Zeleni njoki su bili možda mrvicu ukusniji jer je jelo bilo bogatije škampima (očišćenim), no umak baziran na vrhnju bio je prilično bezličan. U zelenim njokima koji su oblikom više podsjećali na deblje pljukance bez vrhova, osjetio se špinat, ali su bile prilično gnjecave. Nakon ukusne hobotnice i San- Žaka od ovih smo jela očekivali puno više.
Za desert smo naručili palačinke u vajnšatou s orasima i čokoladnu tortu s narančom i obje slastice su nas oduševile. Čokoladna torta bila je nježna, mekana i sočna, a dobro se osjećala i naranča. Nažalost, dojam je pokvario slatki vodenasti šlag (vjerojatno iz spreja) kojeg su poslužili uz tortu. Palačinke su bile mekane s taman malo žilavosti, a punjenje s orasima bilo je sočno i obilato. Vajnšato je bio pjenast, čvrst i možda jedan od ukusnijih koje smo zadnje vrijeme kušali. Račun za ovaj ručak iznosio je 111,30 eura, a nakon njega As će nam vjerojatno ostati mjesto na koje ćemo s vremena na vrijeme svraćati na kavu i čokoladnu tortu ili palačinke.