Restoranu Artičok smo se baš obradovali kad se prije gotovo deset godina otvorio u malom, ali šarmantnom prostoru u Ulici bana Jelačića pokraj kantuna Paulina. Spoj umjetnosti i hrane, sve nam je to bilo izrazito simpatično, posebno zato što im je hrana bila zanimljivija od ostatka tadašnje splitske gastro scene. Nakon godina uspješnog rada našli su novi prostor, a seliti se nisu morali daleko, ostali su u istoj ulici, samo niže, bliže crkvi svetog Frane na broju 3. Jedva smo čekali posjetiti ih na njihovoj novoj otvorenoj terasi koja ima lijep pogled na hotel Bellevue, krovove, dijelom i na more.
Tada smo ostali razočarani, naše narudžbe nisu prolazile do kuhinje pa smo hranu dobili nakon dugog čekanja poluhladnu, a iako smo to pripisali prvotnom nesnalaženju u novim okolnostima, godinama nakon toga nismo opet jeli kod njih. Naše ignoriranje učinilo nam se gotovo nepravednim, kažnjavati restoran zbog greške počinjene u prvom mjesecu otvaranja, posebno nakon što nas je više ljudi uputilo da stvarno moramo otići tamo na recenziju jer kuhaju odlično. Pet godina trebalo bi biti dovoljno da se uhodaju i za rad po ljetnim gužvama, tako da ovoga puta ne možemo naći nikakvo opravdanje za greške koje se restoranu s jako dobrim renomeom i relativno visokim cijenama ne bi smjele događati.
Uzrok problemima definitivno nije njihovo profesionalno i srdačno osoblje. Odmah na vratima nas je dočekala hostesa koja talkie-walkijem javlja kolegama s gornjeg kata tko im stiže, a na terasi je brigu za naš stol preuzela konobarica Paula koja je čitavu večeru učinila ljepšim iskustvom. Ispričala nam je ona sve o hrani, vinima i koktelima koji se rade za vanjskim šankom pred gostima, dok se, čim zađe sunce, iznad koktel majstora na zidu pokraj tiramola s bijelom posteljinom pojavljuje projekcija Casablance. Odlučujemo se za njihov Artičok Pošip na čaše koji bi kao butelja koštao 40 eura, malo previše za kućno vino koliko god bilo dobro.
Naručili smo dva što različitija predjela i teško je procijeniti koje je bilo gore. Ako idete u ovaj restoran, obavezno i pod svaku cijenu preskočite ovaj slijed jer dolazi uz stari, tvrdi kruh. Dok se restorani svojski trude peći domaća peciva, imati svoj sourdough, brioche i kroasane, u Artičoku su ne samo preko volje nego granice pristojnosti odlučili tostirati stari kruh, pustiti ga da se ohladi i onda nam tu gumastu smjesu poslužiti uz Tuna roastfish (19 €). Ista stvar je s Kopnom (15 €), u biti pršutom i sirom iz mišine na percipali koja ima okus i teksturu kao da su je ispekli lani. Sir je jako, jako ukusan, ali pršut također ne ostavlja nikakav dojam. Slana salama, podgrijana kao da smo je dobili na ohlađenoj pizzi. Možda zvučimo strogo, ali nismo prenijeli puninu svog iznenađenja probavanjem predjela. Pita nas Paula jesmo li zadovoljni, a mi joj ne govorimo ništa jer nismo oni koji za visoke cijene odlukom vlasnika ili lošu hranu greškom iz kuhinje kažnjavaju konobare.
I onda, kao da smo se teleportirali u neki drugi restoran, dolazi naše jedino toplo predjelo, sjajni ravioli (24 €) s kaduljom. Odlično tijesto, gusti umak od maslaca s parmigiano reggianom, blag, a upečatljiv okus kadulje. Teško je zamisliti da je ovo precizno i s ljubavlju prema hrani pripremljeno jelo izašlo iz iste kuhinje kao ona ranija, ali - kao što ćemo nažalost saznati - i ono koje nas čeka iduće.
Orzo ili ječam jedna je od podcjenjenijih namirnica, koju se osim po planinarskim domovima još prerijetko može naći na meniju restorana. Veselilo nas je stoga vidjeti ga kao nositelja pola tanjura u jednom od glavnih Artičokovih jela. Volimo i ciklu, ali u ovoj kombinaciji nam je bilo doslovce kao da jedemo zemlju, sve je bilo u potpunosti neslano. Tuna steak (34 €) koji je tako pao u drugi plan također je zaboravljiv, da ne kažemo bezukusan. Korektno je pečen, sve po pravilima, zapečen izvana, roskast iznutra, ali osim naoko dobre tehničke izvedbe riba praktički nema nikakav karakter. Opet bismo tu kao glavni problem istaknuli kronični nedostatak začina. A kakva šteta, jer radi se o potencijalno dobrom komadu ribe, koji ne možemo ni procijeniti jer joj okus osjetili nismo.
Juneća rebra s pireom i ukiseljenim divljim šparogama (34 €) bila su ukusna, zaključujemo dok gledamo fotografiju prisjećajući ih se. Da ne fotografiramo hranu za recenzije, u protivnom bismo zaboravili da smo ih jeli. U redu je to jelo pripremljeno, ali za iznos od 34 eura ne očekujemo nužno da nas jelo ostavi bez teksta, ali ni bez barem malog mjesta u sjećanju. Pohvaljujemo pravovremeno kiseljenje sezonskih šparoga.
Ni desert nije promijenio naše mišljenje da se hrana, mimo usluge i ugođaja, u ovom restoranu zaista ne isplati. Svako jelo do deserta rađeno je da ne može klasičnije, bez neke osobite imaginacije, ali onda umjesto pavlove (6 €) dobivamo neku njenu modernu inačicu s gotovo neprobojnim pokrivalom umjesto hrskave, prozračne i tanke korice od bjelanjaka. Kad smo uspjeli razbiti taj sloj žlicom i probati ga s kremom, nismo bili motivirani za još jedan zalogaj. Parfimiran ružin okus, pudingasta krema, sve u svemu desert koji ne bismo ponovili.
Baš nam je žao što se ispostavilo da hrana u Artičoku nije adekvatna jer ima sve predispozicije da bude dobar, osim dobre kuhinje, a na stranu i druženje i pogled i atmosferu, u restoran se na prvom mjestu ipak ide da bi se jelo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....