Ovo poznato gurmansko odredište na pola puta između Pule i Fažane odavno je steklo status kultnog mjesta. Od otvaranja 1999. godine za tim smo stolovima proveli brojne sate, u raznim ozbiljnim i manje ozbiljnim, nerijetko i ugodno intimnim društvima. Jelovnika nije bilo, za stol bi vam sjeo gazda Pino Radolović i krenulo bi pregovaranje, gurmansko razigravanje. No, Pino i njegova supruga Jadranka, koja je držala kuhinju, te njihov sin Marko, koji je konobu operativno vodio u posljednjem razdoblju, umorili su se i od ožujka ove godine štafetu su predali novim snagama. Da je u Beccacci došlo do zamora, bilo je vidljivo već nekoliko godina. Iako ovdje nikad niste očekivali posebna iznenađenja, znali ste da tu možete dobiti izvrsne komade mesa pečenog na otvorenoj vatri velikog ognjišća, uz vrlo ukusne pašte i kvalitetne kobasice i ombolo. No, u posljednje se vrijeme znalo dogoditi da ono što se dobije na tanjuru bude tehnički, ali i okusom ispod očekivanja, a nekadašnja ugodna neformalnost i improvizacija prelazile su u šlampavost i neprofesionalnost. Lanjske je jeseni tako fiorentina koja je došla na naš stol, godinama Beccaccin punto forte, nažalost bila tužno žilava i gotovo nejestiva.
Stvar su sad preuzeli Ivor i Annamaria Kolić, on s iskustvom šefa sale u Meneghettiju, dok njegova supruga, koja je završila Culinary Arts na poznatoj njujorškoj kulinarskoj školi Culinary Institute of America, a prije i vinarstvo u Poreču, drži kuhinju.
Meni je sad puno bogatiji i maštovitiji, dok je druga velika promjena očita u prilično solidnoj vinskoj karti na kojoj dominiraju istarski vinari te činjenici da se konačno desetak vina i pjenušaca nudi i na čaše. U Beccacci su se, naime, prije tvrdoglavo borili protiv pomisli da vino toče na čaše. Očiti je minus što nema ništa od maceriranih vina, a jedino crno vino koje se toči na čašu je Medein Merlot.
Servis je također napredovao, čini se profesionalnijim. Nas je posluživao sam Ivor Kolić i činio je to ozbiljno i komunikativno, a opet nenametljivo i dovoljno opušteno.
Za antipasto uzeli smo mesni carpaccio (14 €) i pečenu skutu s mladim graškom i bobom (10 €). Juneći carpaccio bio je vrlo pristojan, meso je bilo idealne temperature. Mala je zamjerka što je, nažalost, bilo strojno rezano, oštar nož i mirna ruka donijeli bi mesu bolju strukturu. Također, iako je sve bilo dobro začinjeno, kuhinja je odlučila carpaccio servirati bez imalo naribanog sira. Beccaccia sireve nabavlja od izvrsne mljekare Latus iz okolice Žminja, šteta što ovdje nije iskorišten njihov Veli Jože.
Skuta zapečena na gradelama, također Latusova, jako je dobro išla s mladim graškom i bobom, dimljeni okus dobro je odgovarao slatkoći graška. Nažalost, tanjur je prilično izgubio na smislu s obzirom na to da su komadi skute u potpunosti bili prekriveni uvenulom zelenom salatom koja je očito predugo stajala začinjena. Ista je ta uvenula zelena salata poslužena i uz carpaccio, pa se može primijetiti da bi priprema salate neposredno uoči posluživanja umnogome podigla i dojam i kvalitetu ovih tanjura. Usput, rukola bi možda bila bolja opcija.
Za primo smo uzeli klasične tanjure: tagliatelle s crnim ljetnim tartufima (20 €) te raviole s pršutom i skutom u umaku od rajčice (14 €). Tagliatelle su bile možda i najbolji tanjur večeri, idealno skuhane al dente, s obilno naribanim vrlo aromatičnim tartufima. Jednostavno jelo za koje su dovoljni pašta, maslac i tartufi - jelo koje ne može biti puno bolje, ali, nažalost, može biti puno gore.
Ravioli s pršutom i skutom (i njih, kao i svu ostalu tjesteninu, rade sami u restoranu) također su bili savršeno skuhani i položeni na podlogu od vrlo intenzivnog i gustog umaka od domaćih pomidora s komadićima pršuta. Klasično jelo, vrlo dobro napravljeno i prezentirano.
Uz sva smo jela na koncu pili izvrsnu Radovanovu malvaziju iz 2022. (čaša 4 €) koja je sa svojim malo jačim tijelom jako dobro išla i uz paštu s tartufima i uz intenzivni šugo od pomidora i raviole.
Za glavno jelo uzeli smo 40 dana odležali ribeye steak (65 € kg). Bio je savršeno ispečen, izvana i iznutra, medium rare kako smo i naručili. Loše je bilo to što je naš ribeye bio izrezan kao tagliata. Nadalje, sama prezentacija tanjura bila je u najmanju ruku neugledna, na najobičnijem ovalnom bijelom tanjuru oko mesa je bilo nabacano nekoliko komada grillanih tikvica (neatraktivnih) i nekoliko komada krumpirovih polovica. Uz dodatni efekt, na trakice narezanu termički obrađenu mrkvu koja je, kako se poslije ispostavilo, imala okus po anisu! I konačno, samo je meso, nažalost, bilo poprilično teško za žvakanje, jednim dijelom dosta žilavo. Prilično neobično za 40 dana odležali komad mesa, pa samo mogu zaključiti da nismo imali sreće.
Slatko na kraju: galette s marelicama i domaćom granolom (7 €) te limoncho, kolač od limuna s bijelom čokoladom i bademima (7 €), bili su izvrsni! Lagana pita od prhkog tijesta (koje rade Chiavalonovim brašnom) bila je baš takva, lagana i zamamna, a biskvit natopljen u sirupu od limuna bio je jako osvježavajući.
Ambijent je prilično inspirativan, stolovi, stolice i rasvjeta postavljeni su na travnjaku pokraj samog restorana, što je uvijek bila najbolja varijanta kod ljetnih posjeta Beccacci, neovisno o inače lijepoj terasi koja, međutim, zna biti i pretrpana.