Baš poput većine gradova u Slavoniji, glavnina gastro ponude Đakova oslanja se na provjerenu kombinaciju roštilja i friteze na bolji ili lošiji način, uz poneki izlet u pećnicu, pizza pećnicu naravno. I da, baš kao u većini gradova u Slavoniji, porcije su uglavnom (pre)obilne, cijene niske (barem nikad bile) i količina mesa u jednom obroku zadovoljava tjedne potrebe za proteinima prosječne četveročlane obitelji. I to je uglavnom kombinacija koja zadovoljava većinu domaćina i posjetitelja i na kojoj se temelji gastronomski glas koji bije Slavoniju, Baranju pa i Srijem.
No, srećom, pristup i ponuda polako se mijenjaju i sve je više ugostitelja koji shvaćaju potencijal sirovina koje Slavonija nudi, mesnih, voćnih i povrtnih. Čini se da je jedno od tih mjesta i Bistro Loora u Đakovu, obiteljski bistro u samom centru Đakova.
Looru smo posjetili za nedjeljni ručak i ostali smo šokirani prizorom do zadnjeg stola popunjenog restorana, tako da smo bili prilično zadovoljni jer smo rezervirali stol. U restoran se ulazi s pješačke zone s koje puca pogled na katedralu sv. Petra, a nakon uskog hodnika dolazite do ugodnog malenog dvorišta u kojem se smjestila terasa. unutrašnjost restorana je ugodna i suvremeno uređena bez pretjerivanja s detaljima, a svi mesoljupci će pozdraviti stakleni hladnjak za suho odležavanje mesa.
Jelovnik je relativno obilan s 50-ak jela i salata na izbor, uz sezonsku ponudu koja se, kako joj ime kaže, mijenja po godišnjim dobima. Čekanje do juhe, bez koje je nedjeljni ručak nezamisliv, odlučili smo skratiti uz Pladanj Loora za dvije osobe (15,80 €), a od četiri juhe u ponudi u tom su trenutku imali samo dvije, pa je tako izbor pao na Juhu od rajčice (paradajza) sa sladoledom od parmezana (3,80 €) i Goveđu juhu s domaćim tortelinima bifteka (3,80 €).
Pladanj se sastoji od kulena iz obrta Palače iz Piškorevaca, sireva iz OPG-a Gašić iz Beketinaca, kiselih krastavaca, kiselih feferona i domaćih uštipaka s kiselim vrhnjem. Sadržaj pladnja nam se vrlo svidio. Domaći kuhani sirevi posluženi su u tri varijante: čisti, s koprom i vlascem, i vrlo su dobri. Pohvalno je da je u Slavoniji danas vrlo lako doći do jako dobrih kuhanih sireva i tu OPG Gašić i Loora nisu iznimka. Iako u jelovniku piše kulen, na pladnju je poslužena kulenova seka. E sada, s obzirom na to da se radi o vrlo dobroj kulenovoj seki, ne možemo zamjeriti ovu zamjenu, ali iako se radi o proizvodu čije je polazište ista smjesa kao i za kulen, konačni rezultat ipak je dosta različit. Manja zamjerka ide na debljinu rezanja, jer kulen nije salama i ne može se i ne smije rezati previše tanko rezati, makar po cijenu više cijene. Kriške nisu bile previše tanke, ali svakako su mogle biti deblje. Ukiseljeno povrće je bilo dobro, šteta što i vrhnje nije bilo domaće jer uštipci su bili izvrsni. Hrskavi, nešto tanji, malo presoljeni ali i dalje vrlo ukusni. Sjajan su pokazatelj kako jednostavno jelo od prženog dizanog tijesta može imati velik broj ukusnih regionalnih i lokalnih varijacija. I naravno, piše se pladanj za dvije osobe, čita se pladanj za četiri.
Ni juhe nisu razočarale, dapače. Sve posuđe rađeno je po narudžbi za bistro i odudara od konfekcijskih tanjura, tako da su jela odmah vizualno privlačnija, a to pogotovo dolazi kod izražaja s juhama koje se pomalo ceremonijalno toče u tanjure.
Tanjur s juhom od tzv. rajčice sa sladoledom od parmezana stiže samo sa žličnjakom sladoleda od parmezana, dok je juha u keramičkom vrčiću koji konobar u maloj ceremoniji izlijeva u tanjur. No rezultat je vrlo ukusan. Juha je pasirana i kremasta, vrlo finog balansa slatkoće i kiselosti paradajza kojem svakako doprinosi umami žličnjaka od parmezana, a sve zajedno ima istovremeno okus bakine juhe i suvremene restoranske varijante bakine juhe.
Scenarij je jednak s goveđom juhom, samo što ovdje tri tortelina sjede u tanjuru i čekaju da im se pridruži goveđi temeljac. I ova je juha jako dobra i ukusna, moćan juneći temeljac koji je lijepo procijeđen i slan. Tortelini su isto tako ukusni, sva tri, ali jedino nam nije jasno iz kojeg su razloga punjeni biftekom? Jer u srazu s ovakvom juhom bilo koji komad goveđeg ili junećeg mesa neće imati puno šanse za isticanje, pa zašto onda trošiti biftek ako već imate mesa koje se kuhalo u juhi i kojeg ima više pa možda? Ali ako zanemarimo taj detalj, također se radi o jako ukusnoj kombinaciji.
Od glavnih jela smo odlučili probati više njih s obzirom na bogatu ponudu, tako da smo se uzeli Debeli ćevap (mesni uštipci) (8,10 €), Lungić zapečen s mozarellom u demiglace umaku (9,90 €), Teletinu u umaku od pečenja (14,20 €), Biftek u umaku od papra (23,60 €) i Biftek Wellington (26,20 €).
Debeli ćevap punjen je sirom i pršutom i sa samom smjesom jače začinjenom, a poslužen je s umakom od luka i pire krumpirom. Nemamo neke naročite primjedbe na ovu malo rafiniraniju varijantu ćevapa. Umak je ukusan i dovoljno jak da se može nositi s kombinacijom ćevapa, pršuta i sira, a pire krumpir je kremast i dobar pratitelj.
Lungić s mozarellom je također vrlo dobar tanjur, samo s jednim nedostatkom po našem mišljenju. Demi glace umak je vrlo dobar, komad lugića je od starije svinje i sa kraja lungića, izvrsno je pečen na roštilju, sočan i vrlo ukusan. Prilog bi trebao biti rösti od krumpira, međutim u Loori rade varijantu od pire krumpira koja je apsolutno fantastična i oko koje smo se otimali. Ove bismo pogačice mogli jesti svakodnevno kao grickalice uz razne umake jer su apsolutno fantastične i svakako ćemo se vratiti kada bude manja gužva i tražiti recept. Jedino nepotrebno na tanjuru je mozzarella. Ovo bi jelo savršeno funkcioniralo i bez sira, a ako već mora ići neki sir, izbor talijanskog sira jačeg okusa koji bi se osjetio (provolone, asiago, caciocavallo, pecorino..) možda bi bio bolji.
Teletina u umaku od pečenja poslužena je mlaka u tankim šnitama prelivena umakom od pečenja s istim pire krumpirom kao i Debeli ćevap, a umjesto kreme od mrkve poslužene su dvije pečene i glazirane mrkve, što ne zamjeramo. I ovo je vrlo ukusan tanjur, s mekanom teletinom i vrlo dobrim umakom.
Biftek u umaku od papra je nastavio niz dobrih tanjura. Biftek je odležan i ispečen medium rare kako smo i tražili, a baza umaka je demi glace i također je vrlo dobar. Prilog su mladi krumpiri s umakom od vrhnja i ovdje su svakako u sporednoj ulozi, iako nisu bili loši.
Loorina verzija Bifteka Wellington također uopće nije loša. Nažalost, na stol je stigao već prerezan pa smo ostali uskraćeni za taj užitak, ali osim toga nam se svidio. Gljive su se nešto slabije osjetile, ali sve ostalo je bilo dobro. Biftek nije bio suh, a domaće lisnato je bilo fino hrskavo. Pire krumpir je poslužen odvojeno kako ne bi kvario prezentaciju, i to je sasvim u redu.
Najslabiji dio obroka bile su salate, pogotovo salata sa sirom i gljivama (4 €). Sir je nažalost predugo stajao vrlo sitno narezan, tako da je oksidirao, dok se gljive uopće nisu osjetile. Ali svakako pohvaljujemo to što na stolu stoji bučino ulje za začinjavanje salate.
Iako prilično puni, ipak smo odlučili probati i nešto deserata pa smo tako naručili Čokoladnu tortu (3,80 €), Lava cake (4,60 €), Tart od jabuke (4,20 €) i Lava cake od pistacije (5,40 €).
Čokoladna torta nas je nažalost razočarala. Biskvit je bio suh, a sloj čokolade, kao i čokolada u biskvitu bili su čini se rađeni od mliječne čokolade. Ako ste ljubitelj takve vrste čokolade, onda bi vam se ova torta možda i svidjela suhom biskvitu usprkos, ali mi nismo i žao nam je što nisu koristili kvalitetnu tamnu čokoladu i što sloj ganachea nije bio deblji i što je sve bilo zaliveno umakom od karamela koji je već slatku tortu pretvorio u smrtonosnu opasnost za sve dijabetičare u krugu od tri metra.
Da u kuhinji imaju i tamne čokolade i kakaa dokazuje klasični lava cake, koji je bio dobar i na koji nemamo neke zamjerke.
‘‘Tart‘‘ od jabuke, iako ukusan, neobična je kombinacija tijesta za koje na kraju nismo uspjeli razjasniti je li vučeno ili prhko ili kombinacija. Ali svakako pozdravljamo varijaciju ovog klasika, samo što je i ovdje umak od karamele bio nepotreban s obzirom na kuglu sladoleda s kojom je ‘‘tart‘‘ poslužen.
Lava cake od pistacije bio je desert koji nam se najviše svidio. Sladak ali s mjerom, tekućom sredinom i lagano hrskavom vanjštinom i pistacijom koja se fino osjetila jednoglasno je proglašen favoritom koji ćemo također probati napraviti kod kuće.
Vinska lista je solidna i uključuje izbor hrvatskih vinskih regija, kao neka strana vina po izboru restorana. Posebno pohvaljujemo što se sva vina uz doplatu od 1,5 € po čaši mogu točiti na čaše. Mi smo odlučili ostati u lokalnoj vinskoj regiji pa smo pili vrlo dobru graševinu Vinkomir (4,30 € /1 dl) i iznenađujuće dobar cuvée đakovačke vinarije Milanović (4,10 € 1 dl).
Sve u svemu, vrlo smo ugodno iznenađeni posjetom Loori u gradu poznatom po katedrali, sjemeništu i ergeli (o tome zašto se u gradu s višestoljetnom samostanskom i crkvenom tradicijom u niti jednom restoranu ne služe takva jela više drugom prilikom). Ovaj obiteljski restoran definitivno odskače u restoranskoj ponudi Đakova i pristupom namirnicama (posebno pohvaljujemo što su svi lokalni dobavljači i partneri restorana navedeni u jelovniku), pripremom istih, ali i pažnji prema detaljima (keramika posebno rađena za restoran, laguiole noževi za odreske…). Naravno, prostora za napredak ima i možda bi skraćivanje jelovnika omogućilo bolji fokus, ali s obzirom na broj zadovoljnih lokalnih posjetitelja, možda je dovoljno i samo zadržati i već postojeću vrlo pristojnu razinu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....