Bez obzira na to što smo više puta jeli u Gostionici kod Špilje, stvarna Grgosova špilja u okolici Samobora ostala je mistično podzemlje koje se nalazi doslovno nekoliko koraka od stola, ali jednako tako izvan dosega svake ozbiljne namjere. Jer kad stignete oko 15 sati, taman kad terasa puca po šavovima od obiteljskih ručkova, krsnih slavlja i zdravica, prioritet vam postaje hlad, ohlađeno vino i toplina tanjura.
Upravo nas je takav prizor dočekao. Terasa je bila krcata, a kad smo ušli unutra do svog rezerviranog stola, čekalo nas je najugodnije iznenađenje dana: ogroman, presladak pas koji je ležao ispod klima-uređaja i nije pomaknuo ni obrvu dok smo prolazili. Ako je špilja legenda, pas je njezin čuvar. Aristokratski, duboko ravnodušan prema svemu što nije kost.
Već u startu dočekani smo s nekoliko čašica domaćih rakija: borovnica i šljivovica (4 €), obje vrlo korektne, s blagim alkoholnim zagrljajem koji ne udara, nego miluje. Kućno bijelo vino (8 €/0,5 l) pokazalo se idealnim za gemišt, ali dovoljno pitko i samo, iako smo poželjeli da nam je osoblje reklo što točno pijemo.
Srećom, osoblje je bilo simpatično, nasmijano, duhovito, pjevalo je i šalilo se međusobno, dok su prema gostima bili potpuno profesionalni. Taj balans ugodnosti i ozbiljnosti stvorio je štimung koji podsjeća na francuske seoske restorane: opušteno, ali s visokim standardom. Hladna plata, iako naizgled skromna, bila je kombinacija odličnih domaćih suhomesnatih delicija.
Salama, špek, kuhana šunka (8 €), malo povrća, hren i hrskav, a mekan domaći kruh koji je sve to vezao u cjelinu. Uz to, sir i vrhnje (8 €) koji su nas vratili u neki obiteljski doručak u djetinjstvu. Carpaccio (16 €) je bio elegantan, s bučinim uljem i košticama koje su dale orašastu dubinu. Samo mu je falilo par kapi limuna ili octa da stvarno zasja. Dimljena pastrva (8,80 €/10 dkg), iako riječne ribe nisu bile baš prvi izbor svih sudionika, bila je iznenađujuće sočna i punog okusa.
Juha od vrganja (8 €) i juhe od koprive i buče (6 €) (kopriva i buča) bile su iskrene, guste i poštene. Toliko poštene da smo nakon njih morali uzeti pauzu. Ovo nisu bile prozirne vodice s natruhom povrća, već prave, varivaste porcije koje griju želudac i srce, ali vas i lagano uspore. Tijekom te pauze otkrili smo da restoran uzgaja vlastite patke. Kad smo kasnije na susjednim stolovima vidjeli zlatnu kožicu i mlince, počeli smo lagano žaliti što nismo naručili jedan od njihovih specijaliteta.
Savjet za buduće goste: nazovite unaprijed i rezervirajte patku, janjetinu ispod peke ili teletinu iz pećnice. To su jela zbog kojih lokalci dolaze. Teleći Wellington (29 €) bio je ukusan, ali tehnički nesavršen. Teletina jednostavno nije idealno meso za medium rare, a i pečenje je bilo neujednačeno. Prezentacija je bila skromna, rikola ispod mesa pomalo neobjašnjiva, ali gusti jus koji nam je preporučila konobarica bio je pun pogodak i spasio cjelinu. Pirjani goveđi rep (15 €) bio je korektan i definitivno izbor za neke hladnije dane, jedino bi mu godilo da se mrvicu dulje kuhao.
Zato je fiorentina (42 €) bila pravi spektakl ručka. Poslužena rare, s dodatkom vruće ploče, gosti su sami mogli doraditi meso po vlastitoj želji. Meso je bilo odlične kvalitete, iako ne savršeno meko. Uz to smo naručili mlince (4 €), koje smo, inspirirani patkama, uzeli iz nostalgičnog impulsa. I odmah otvorili vječnu temu: „Zašto mlinci nikad nisu kao doma?“ Naša preporuka: kuhati kratko u vodi, zaliti sokovima od pečenja i zapeći u pećnici. Tek tada mlinci prestaju biti prilog i postaju omiljeno jelo.
Čokoladni lava cake (6 €) bio je desert koji se pamti. Čvrst izvana, rastopljen iznutra, taman sladak, uz kuglu vanilije. Panna cotta (5 €) je kao glavni adut imala fini umak od šumskog voća koji joj je donio svježinu koja nam je bila prijeko potrebna u ovim vrućim danima. No zato je žuta torta s bademima (5 €) djelovala kao brak dvoje ljudi koji se ne poznaju dovoljno dugo da bi se voljeli, iako na van sve izgleda kao na Instagramu.
Grgosova Špilja nudi vrlo dobru tradicionalnu kuhinju, s par ambicioznih iskoraka prema fine diningu. Namirnice su sve visoke klase i većina jela su domaća, kuhana srcem, bez pretenzija, u čemu briljiraju. Kad se pokuša zakoračiti u višu gastronomiju, rezultat je simpatičan, ali nedorečen. Još par godina i par preciznih ruku i ovo bi mogao biti ozbiljan restoran visoke klase.
Za sada, to je odličan bijeg iz grada, idealan za kasni ručak, s rakijom u ruci i psom pod klimom. A špilja? Možda jednom. Ako nas pas pusti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....