U ovom ljetnom periodu kada je nedjeljom postalo izazovno pronaći restoran koji radi, Stari fijaker u Mesničkoj pokazao se kao pouzdana adresa. Podjednako ga posjećuju i Zagrepčani koji su ostali u gradu tijekom kolovoza, kao i turisti pa se tako može čuti razgovore na različitim jezicima duž uske sale koja se od ulaza prostire na dvije strane. Možete li birati, skrenite desno i tamo potražite stol jer je lijeva strana poput slijepog crijeva restorana pa su velike šanse da ćete morati malo duže pričekati kako biste naručili. Sam Stari fijaker diči se dugom tradicijom, a u ponudi ima klasike hrvatske tradicionalne kuhinje, uz poneki tanjur prženih lignji s pomfritom za koji nismo sasvim sigurni treba li im na jelovniku. Konobari su uniformirani, ljubazni i dobro uhodani, a sam prostor ima starinski štih, iako ne bi bilo loše da malo osvježe interijer.
Nakon što su nam uzeli narudžbu, na stol je stigla košarica s kruhom i klipićima (0,80 €/kom) koje rade sami i koji su bili malo jače zapečenog dna, ali ipak meki i ukusni.
Za početak ručka smo naručili goveđu juhu (3,60 €) i juhu od rajčice (3,60 €). Dugo nismo posjetili Stari fijaker pa nas je iznenadilo da je konobar svakome osobno točio odabranu juhu iz velikog metalnog jušnika. S jedne strane tako imate mogućnost svoju porciju prilagoditi svojim željama i potrebama, a s druge se stvara dojam kao da ste kod svojih doma pa vam pune tanjur juhom i najradije bi ga napunili do ruba.
Okusom je juha od rajčice bila dobra, kiselkasta, s rižom koja je bila al dente te je možda čak malo i previše krckala pod zubima. Goveđa juha je bila izvrsna, bogata domaćim rezancima lijepe teksture, a sloj masnoće davao joj je okus prave domaće juhe.
Za glavna jela odabrali smo srneći paprikaš (13,50 €) i patku s mlincima (14 €), a za desert podijelili palačinke u šatou (5 €). Dok je patka bila dobro začinjena, meka i taman ispečena, bez suhih dijelova i s dovoljno masnoće da ima jako dobar okus, mlincima bi dobro došlo da su prije posluživanja završili u posudi za pečenje s malo masnoće. Bili su dobro spremljeni, ali im je ipak manjkalo okusa.
Srneći paprikaš došao je s domaćim njokima nepravilnog oblika i s komadima mekog mesa u umaku. Iako je bio korektan, paprikaš nije bio jako upečatljiv pa ne bi smetalo da su ga malo još obogatili začinima, više luka ili pak vinom. Ovako smo se do kraja porcije jednostavno umorili.
Palačinke u šatou dolaze punjene mljevenim orahom i prelivene konkretnom količinom umaka na bazi bijelog vina. Budući da smo ih planirali dijeliti, samoinicijativno su ih poslužili na dva tanjura, što je bila lijepa gesta. Na umaku doista nisu štedjeli, a bio je ugodno pjenast, aromatičan, alkoholan i sladak u isto vrijeme. Same palačinke bile su školski ispečene, lagane i meke te bismo ih idući put rado kušali s nekim domaćim pekmezom.
Stari fijaker je idealno mjesto za sve ljubitelje domaćih klasika, s tim da će im vjerni gosti sigurno oprostiti sitne omaške, dok će većina turista biti zadovoljna što je u pustom Zagrebu negdje ipak isprobala jela kao što su punjena paprika, teletina ispod peke, čobanac i slični specijaliteti kontinentalne kuhinje.