Ima već neko vrijeme da je Vuglec Breg postao opće mjesto posjete Zagorju. Prije dvadesetak godina priča je krenula prvo s vinarijom, a onda se transformirala u puno sveobuhvatniji projekt. Čini nam se da se nije toliko forsirala priča s vinima, koliko se malo-pomalo krenulo u uređivanje okoliša i smještajnih kapaciteta, a na red je, logično, vrlo brzo došao i restoran. Za lokaciju, vinariju i restoran Vuglec Breg mnogi su čuli zbog poslovnih sastanaka, team buildinga, ili jednostavno kao sjajno mjesto za izlet kada želite upiti zelenilo pitomog Zagorja uz dobru pratnju lokalnih vina i hrane.
I zaista, cijeli kompleks (s vremenom on zaista obuhvaća prilično veliku površinu za zagorske gabarite) djeluje umirujuće, pitomo i ugodno. Sada je to već skoro cijelo selo preuređenih zagorskih hižica u kojima se može rezervirati smještaj. Glavna kuća moderno je nadograđena minimalističkom drvenom terasom s koje puca pogled, osim na brege, i na sijaset ligeštula namijenjenih baš uživanju, ljenčarenju i, recimo, degustaciji Vuglec Breg vina. Iako je jasno da je ovdje moguće primiti veći broj ljudi odjednom, nemate dojam masovnosti, već nekakvog neobičnog, ali ugodnog miksa elegancije i seoske jednostavnosti, koliko god to neobično zvučalo. Vidi se to i u detaljima, poput elegantnih Prostoria stolica boje cigle i masline, koji cijeli prostor restorana podižu za nekoliko kopalja.
Sjedamo na terasu, iako je to možda na ovako vruć dan nepotrebno avanturistički potez. Kako god, nismo mogli odoljeti pogledu iz prvog reda. Ljubazni konobar nas po kratkom postupku spašava od žeđi i dehidracije, pa smo već u sljedećem trenutku spremni ubaciti malo CO2 u krvotok. Tu nas, u pomalo možda ishitrenom sudu, prestiže isti konobar sa svojim odabirom pjenušca. Nismo stigli ni pitati ni odabrati, već je bio u čaši. No, znajući da Vuglec Breg ima nekoliko pjenušaca napravljenih klasičnom metodom, zaustavili smo ga i tražili mali pregled ponude, te odabrali extra brut pjenušac od chardonnaya i mješavine lokalnih sorti. On je bio puno bolje i svježije rješenje za uvod u ručak od vjerojatno popularnijeg Baroniala.
Pogled na jelovnik odaje fokusiranost bez puno svaštarenja, što pozdravljamo. Hladna predjela zadržavaju se na platicama suhomesnatog i sireva, s vrijednom pojavom sira i vrhnja i paštete od guščje jetre. Bez govedske juhe nema klasičnog ručka, a tu su i sezonska juha od gljiva i zagorska juha. Kako se ne želimo baš odmah zasititi, krećemo sa selekcijom sireva te govedskom i gljivovom juhom.
Juhe su za čistu desetku, domaće, prepune okusa i gušta. Selekcija sireva se uglavnom sastoji od kuhanih sireva, i dva tvrda, ali ustvari nismo dobili objašnjenje koji se sirevi nalaze na našoj platici. Također, s obzirom na sezonu, nekako bi logičnije, a i ukusnije od suhih badema, kikirikija i grožđica uz sireve bilo dobiti, na primjer, svježe bobičasto voće kojeg sad ima u izobilju, ili nešto drugo osvježavajuće da malo podigne stvar.
Vrućina prži, mi se držimo, naručujemo ipak koju čašu vina, Vuglec Sauvignon i Chardonnay. Oba vina su na više aromatičnu stranu, punijeg tijela, i čini se, nešto ostatnog šećera, u trenutku dok nama treba nešto do kosti mineralno i suho. Nema veze, voda je tu (iz pipe, pohvaljujemo!). Na stol stižu naši manje tradicionalni odabiri - iz "riba i vege" izloga odabrali smo jedine dvije opcije: zagorski riblji kotlić (26 €) i vegetarijansku medenicu (20 €). Jednostavno je dan bio takav da smo mirne duše preskočili sve tradicionalno (i mesno) što u Vuglecu nude - patku i puricu s mlincima, teletinu, juneće obraze ili biftek, a mladog odojka za koji bismo se možda odlučili taj dan više nije bilo. I nismo puno pogriješili - naime, po svemu viđenom, ne sumnjamo da su tradicionalna jela koja se nude vrhunska. Sudimo to po tome što su dva "alternativna" jela bila pripravljena vrlo ukusno i s dužnom ozbiljnošću, a ne samo "reda radi za one čudne ljude koji ne jedu meso". Riblji kotlić sastojao se od smuđa u šalši, uz hausgemahtes krokete, kako nas je izvijestio živopisni konobar. Slatkoća ribe sjajno se ukomponirala s kiselinom rajčice, pa je zajedno s kruhastim kroketima sve činilo skladnu cjelinu. Zapečeno povrće s tofuom preliveno sirom bilo je iznimno ukusno, i svaki je element dao svoj obol skladnoj cjelini, što u ovakvim kombinacijama često zna biti problematično.
Mjesta je još bilo samo za najlakši desert, onaj koji se rasprostranio u svakom restoranu ovog dijela Hrvatske, sladoleda od vanilije zalivenog bučinim uljem. U njihovoj varijanti, rečeno nam je, čak se i u sam sladoled umješava bučino ulje, pa on postaje zelen i naravno, okusom puno više bučast, što pozdravljamo.
Zaključak je da je Vuglec Breg vrlo ugodno mjesto koje može zadovoljiti vaša osjetila u sinesteziji pića, hrane, prirode, pogleda i opuštenosti koju pitomi krajolik nekako prirodno priziva. Pazi se na detalje, na estetiku, kuha se precizno, ali, moramo reći, ipak pomalo ziheraški. Smatramo da kuhinja ima dovoljno prostora da bar malo uđe u igru s lokalnim sezonskim namirnicama, hrabrijim kombinacijama, modernijim kuhanjem i više detalja u samoj kreaciji jela. Ovo je klasika koja zadovoljava, ali nećete joj se nužno vraćati prečesto.
Komentari
1