U neposrednoj blizini legendarnih Raketa na Vrbiku nalazi se dobra dalmatinska konoba. Kažemo konoba jer, iako nije u starom kamenom zdanju u nekoj kali ili uz more, nego u prizemlju jedne od tipičnih zagrebačkih novogradnji iz devedesetih, atmosfera i neposrednost vlasnika koji je ujedno i domaćin i konobar, kao i dnevna ponuda hrane, čine ovo mjesto autentičnijim od većine drugih zagrebačkih lokala koji se nazivaju konobama, a zapravo imaju restoranske ambicije, pa na kraju nisu ni jedno ni drugo.
Jadera je ovdje valjda koliko i spomenuta novogradnja, dakle već je zasigurno debelo u trećem desetljeću. Povremeno smo ovdje znali navratiti, i uvijek bismo odlazili dobro raspoloženi, ali bi nam nekako opet ispala iz fokusa.
Jadera se, uviđamo za nedavnog posjeta za ručak, nije puno promijenila: nekoliko stolova unutra, pet ili šest na natkrivenoj terasi, isti gazda, iskusni gospodin sad već u ozbiljnijim godinama, britke ali nenametljive narodske duhovitosti koja vrlo brzo dolazi do izražaja. Nakon njegove prve preporuke o nekoliko malih predjela, koju smo odmah prihvatili, upitali smo ga ima li i neki jelovnik, na što je on samo odmahnuo rukom rekavši: "A to vam ništa ne vrijedi." I nije nam ga donio.
Bio je utorak, prvi dan u tjednu kad bi se mogla očekivati i neka svježa riba, no stekli smo dojam da bi nam je, da ju je imao, odmah i ponudio.
Za naš stol na malenoj, ali ugodnoj terasi prvo je, dok su nam pripremali predjela, stigla bočica fine domaće travarice koju smo si sami točili. Finim domaćim kruhom testirali smo odmah i vrlo pristojno dalmatinsko maslinovo ulje s etiketom Jadera, nepoznatog proizvođača, a ubrzo su nam, na tri tanjura, za stol stigla i predjela: salata od hobotnice (14,47 €), kozice na rikoli (12,85 €), dvije kuglice riblje paštete (3,21 €/kom) i dvije bruschette s pršutom od tune (4,02 €/kom).
Salata je bila bogata mesom hobotnice, uz malo sitnije narezanog mladog luka, par kriški svježe domaće rajčice, bez ikakvih punila ili balasta, nježno začinjena. Kozice na rikoli bile su sitne i hrskave, s malo naribanog grana padana, ali je umak od aceta balsamica bio malo preintenzivan i ugasio im je svježinu. Pašteta je bila "od neke ribe", gazda je rekao da bi trebao pitati kuhara što je to danas stavio u nju, no bila je ukusna. Ali bruschette, s fetom sušene tune na izvrsnom džemu od luka, gotovo chutneyjem, ukrašene aromatičnim svježim cvijetom motra (nismo odoljeli da ga ne gricnemo), mogle bi se posluživati u bilo kojem restoranu visoke kategorije.
S vinom je bilo kao i s jelima - vinsku kartu nismo vidjeli, pa kad smo se s gazdom načelno dogovorili oko toga želimo li bijelo ili crno, preporučio nam je Pošip Toreta 2022 (4,82 €/0,1 l) za koji je rekao da je, iako još mlad, opet jako dobar. I bio je u pravu.
S obzirom na to da nam ribu nije nudio, odlučili smo se za crni rižoto od sipe (16,06 €) i lignje na žaru (62,63 €/kg) uz, a što drugo, malo dalmatinske blitve kao prilog (4,02 €). Dok smo čekali glavno jelo, za stol nam je stigao tanjur pun izvrsnih domaćih rajčica koje je gazda s neskrivenim ponosom predstavio kao pome iz svoga vrtla u Kruševu.
Crni rižoto nije bio crn kao ugljen nego više sivkast, malo rjeđi, ali očito upravo skuhan za nas, i nije mu nedostajalo kremastosti koju donosi pravilna priprema. Bio je ukusan, odmjereno začinjen, po njemu je krupnije nariban grana padano, međutim dojam je ipak da bi riža mogla biti od kvalitetnije, rižotu primjerenije sorte. Jadranskih je liganja na tanjuru bilo četiri, bile su debele, sočne i slatke, ali i gorkaste. Gorčinu im je, i to im je jedina zamjerka, očito donio češnjak koji je malo pregorio na tavi.
Preko svih tih sitnih zamjerki i nedostatka finese čovjek lako prijeđe jer ovdje se doista uživa u hrani pripremljenoj od pravih domaćih namirnica. Vlasnik i domaćin Jadere nenametljiv je, ali uvijek prisutan, a čaše vam vinom puni za stolom, onako odoka, ali prilično izdašno, pa se na kraju iznenadite kad shvatite koliko ste popili. (Diskretno smo se zainteresirali i za vino koje smo uočili na susjednom stolu, Svrdlovinu Smilčić, pa nas je njome počastio).
Već sasvim siti, od dva deserta, tiramisu i smokve u prošeku, odabrali smo samo drugi. I to je bio pun pogodak. Jednostavan desert, domaće smokve u sirupu od prošeka (6 €) s kriškom naranče, poslužene uz izvrstan, uzoran creme fraiche, također bi bio prava atrakcija u boljim restoranima. Pripremila ga je njegova kći, rekao nam je gazda kimnuvši prema šarmantnoj mladoj ženi u kuhinji, ista ona koja je donijela i domaće rajčice i motar, a sad ovdje, evo, trenutno mijenja mater, njegovu suprugu, inače glavnu kuharicu u Jaderi, koja se razboljela. Sve to čovjek sazna podno starih nebodera u Vrbiku baš kao da je u nekome malom mistu.
Jadera je, unatoč neobičnim manirama vlasnika (nedonošenje jelovnika ili vinske liste za stol, što vas na kraju ipak neće naljutiti), starinski, pošten lokal koji na terasu u hladovini zgrade u zagrebačkom kvartu novogradnji uspijeva donijeti malo istinskog mirisa mora.