Ako prosječnu osobu koja živi na zadarskom Poluotoku pitate u koji bi vas restoran poslala, velika je vjerojatnost da će jedan od prvih odgovora biti 4 Kantuna. To ne čudi, jer restoran godinama posluje vrlo uspješno, nudi širok raspon pretežito tradicionalnih jela i drži jednu od boljih vinskih lista u gradu. Upravo je zato naš nedavni posjet ostavio nešto veće razočaranje nego što bi tako poznati restoran mogao dati.
Stol smo rezervirali putem web stranice, za vrijeme ručka, kada je restoran bio ugodno popunjen. To pak, čini se, nije prepreka restoranu, jer smo zapazili velik broj konobara kako poslužuju stolove, što je uvijek dobar znak. Jelovnik, kao što smo i očekivali, nije se bitno mijenjao od lani, pa i dalje obuhvaća dobro poznata morska jela, mesne klasike, tjestenine, rižota, hladna predjela, pizze i nekoliko poznatih internacionalnih zahvata, što 4 Kantuna i dalje pozicionira kao restoran širokog, turistički vrlo funkcionalnog formata.
Vinska nas je lista, kao i lani, ugodno iznenadila. Osim što pokriva velik dio hrvatske vinske scene, uključujući i nemalen izbor ekoloških i prirodnih vina, cijene su vrlo korektne. Međutim, kao i prošle godine, pokazao se jedan ozbiljan problem, vezan uz lošu i još uvijek raširenu naviku u hrvatskom ugostiteljstvu: vino se ne toči pred gostom.
To je pogrešno iz više razloga. Gost, naime, ima pravo vidjeti bocu iz koje mu se toči vino, osobito kada naručuje etiketu poput kultnog hrvatskog oranža kao što je Clai Ottocento, koji se ovdje nudi i na čaše. Upravo je zato velika šteta što gost ostaje bez tog osnovnog, ali važnog dijela vinskog doživljaja. Takav se propust vrlo lako može izbjeći, pogotovo u restoranu koji za to ima i više nego dovoljno osoblja.
Ovdje, naravno, ne upućujemo dobronamjernu kritiku konobarima, nego vlasnicima. Jer restoranu koji se voli predstavljati i kroz svoju vinsku listu do vina očito ipak nije stalo onoliko koliko bi trebalo biti.
Ručak smo započeli carpacciom od tune (12 €), burrata salatom (14 €) i carpacciom od black angusa (12 €). Oba su carpaccia bila ukusna, ali prezentacijski i konceptualno pomalo nejasna. Verzija s tunom donijela je izuzetno tanko rezane, dosta ukusne listiće tune položene na rikulu, no teško je bilo razumjeti zašto su na tanjur dodane nezačinjene klice i narezani komadi mrkve. Plasman mesnatih kapara razumijemo. Carpaccio od black angusa pati od sličnog problema, premda ga spašava pikantan i bogat umak od hrena. Osim toga, juneći je carpaccio rezan nešto deblje, pa je ujedno i sočniji, a samo meso ima vrlo snažan, koncentriran okus. Kruh poslužen uz oba jela bio je zamjetno neukusan i suh. Burrata salatu ne treba previše komentirati. Riječ je o kugli burrate položenoj na rikulu, uz ne osobito ukusne masline, vrlo slasnu sušenu rajčicu i fantastičan pršut. Pomalo je konfuzno, doduše, što je ta salata skuplja od oba carpaccia.
Glavna jela istodobno su bila i znatno bolja i znatno gora. Za početak, jelo nazvano dalmatinski sushi (riža na bijelom temeljcu, tanko rezani file brancina, grana padano, 18 €) spada među promašenija i amaterskija jela koja smo ove godine probali. Riječ je o nečemu nalik gotovom rižotu, opterećenom neoprezno velikom količinom češnjaka, na koji je položen zapanjujuće tanko rezan filet brancina. Taj spoj nema gotovo nikakvog smisla, tim više što je riža bila polusirova, okus brancina jedva primjetan, a grana padano u ovakvoj izvedbi posve suvišan. Puno bi smislenije bilo skuhati dobar rižoto s brancinom nego ovako nepotrebno devastirati sasvim korektne sastojke.
Ribarska teća alla 4 Kantuna (30 €) bila je najbolje jelo koje smo kušali. Buzara od škampa, bijele ribe, dagnji i kozica, poslužena u velikom loncu, uz vrlo ukusnu palentu i osjetno bolji kruh od onoga koji smo dobili uz predjela, pokazala se kao uspješno i vrlo ukusno jelo. Sam sadržaj buzare nije bio osobito impresivan, činilo nam se prije da je riječ o supermarketskoj robi nego o tog jutra svježoj ribi i školjkama, ali je toć bio izvrstan. Toliko sočan, bogat i precizno začinjen da smo cijelu košaricu dobre focaccie utoćali u sok od buzare. Palenta je također za pohvalu. Lignje na žaru s blitvom i krumpirom bile su otprilike onakve kakve biste očekivali. Uzorno su pečene, gotovo karamelizirane, ali ih prati ne osobito ukusna blitva. Za 21 euro, ipak bi mogle biti bolje.
Deserte smo preskočili. Osoblje je, međutim, tijekom cijelog ručka bilo vrlo ljubazno i brzo, pa još jednom valja naglasiti da za propust s vinom ne krivimo konobare, nego politiku restorana. I upravo nas to dovodi do zaključka o 4 Kantuna.
Ne radi se, dakle, o lošem restoranu. Štoviše, sva jela koja smo kušali, izuzev bizarnog dalmatinskog sushija, bila su većinom ukusna. Neke su kulinarske tehnike zbunjujuće, ali riječ je o kuhinji koja uglavnom neće ozbiljno pogriješiti, a i pizze koje su izlazile iz kuhinje djelovale su sasvim korektno. Međutim, bez spominjanja imena, na Poluotoku postoje i restorani sa sličnim tipom kuhinje, ali osjetno svježijim i ukusnijim jelima. Zato naša preporuka zapravo i nije osobita preporuka – u 4 Kantuna nećete proći loše, niti ćete potrošiti pretjerano mnogo, ali ostaje dojam da je riječ prije svega o lokalu prilagođenom turistima koji ne traže previše.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....