Ispred vas puca pogled na zagorske vinograde i doista je impresivno uživati u tom pogledu, ali to je, zapravo, jedino što je ovdje impresivno. Kad pogledate na meni, možete odabrati dvije juhe, tri glavna jela i dva kolača. Uz to, dodajmo još i košaricu domaćeg kruha, miješanu salatu i natpis da namirnice nabavljaju u krugu od 20 kilometara, od okolnih domaćinstava, što bi trebalo uliti povjerenje da ćete ovdje jesti dobru domaću hranu. To, naravno, ne bi bio problem da jela sugeriraju lokalitet na kojem se nalazite i da je sve zaista dobro.
Odabrali smo obje juhe, i goveđu i hladnu od rajčice, koja je jedino što vas podsjeća da je trenutno kasno ljeto. Nadalje, imate tri glavna jela koja baš ničime ne odaju dojam, a ni počast malim proizvođačima od kojih uzimaju namirnice tako da bi u kasno ljeto sve trebalo prštati od okusa i boja. Ipak, nije tako, ali krenimo redom.
Juhe koštaju 38 kuna i obje su bile vrlo dobre. Goveđu juhu poslužuju s nekom vrstom noklica/trganaca.
Ipak, nema tu nikakvih iznenađenja ili iskorištavanja mogućnosti šarenila koje nudi sezona kasnog ljeta. Sjećamo se kad smo prošle zime u veljači posjetili ovo mjesto, dok je ovdje kratko kuhao mladi chef Matija Jagić, koji je pripremio juhu od kiselog zelja s dimljenim mesom, malom okruglicom od krvavice i hrskavog luka. Bila je dvije kune skuplja, a odavala je dojam da se ovdje napokon stvari mijenjaju. Naravno, i tada je to bilo daleko od idealnog, ali ipak se osjetila neka doza iskoristivosti mikrolokaliteta, i to u sezoni kad ne možete naći mnogo. Dovoljno je spomenuti da tu juhu pamtimo više od godinu dana kao neki bljesak koji se ondje mogao dogoditi.
Budući da ne možete mnogo birati jer imate tri glavna jela, a došli ste s pratnjom, odmah smo prekrižili pohane pileće prutiće s prženim krumpirom i uzeli svinjski file s hajdinom kašom i gljivama (145 kuna) te goveđe obraze s pireom od celera i ukuhanom rajčicom po istoj cijeni.
Svinjski file bio je prilično suh iznutra, lagano prepečen izvana, hajdina kaša prilično bezlična i bez karaktera, a jedine znakove života na tanjuru pokazivao je element ukiseljenog povrća. Goveđi obrazi bili su mekani, ali to je jedini pozitivan bod za ovaj tanjur. Pire od celera također je bio beživotan, obrazi nisu bili ni po čemu pamtljivi, pa samim time ne nadilaze neku osrednju kućnu pripremu.
Gospođa koja nas je posluživala bila je izrazito ljubazna i najsvjetlija je točka ovog mjesta uz, naravno, nenadmašnu poziciju i pogled s terase. Ipak, je li to dovoljno za vožnju zavojitim cestama da biste nakon, primjerice, sat vremena napokon stigli na odredište, raspametili ste ambijentom, ali istodobno i jako razočarali gastronomskom ponudom, koja bi mogla biti uzbudljivija i maštovitija?
Naravno da nitko ne očekuje nikakve posebne tehnike, pjenice, emulzije i slično na vrhu zagorskog brega, ali opet, ako je još i jasno naglašena opskrba namirnicama od malih proizvođača, očekujete da ćete upoznati ovaj kraj. Meni je doista vrlo siromašan i nije apsolutno nikakvo ogledalo lokaliteta ni sezone.
Za desert možete birati između kukuruzne zlevke i torte od mrkve, koja je opet bila vrlo osrednja. Radi se o biskvitnom kolaču koji ničim ne odudara od kućne radinosti.
Što se tiče vinske karte, u kući Bolfan, s obzirom na to da je vlasnik ugledni vinar, mogu se popiti neka vrlo lijepa vina kao što je njihov Crni pinot, a rade i sjajan rizling. Prava je šteta da takva lokacija ne može ponuditi više od pogleda i dobre čaše vina.