I dalje smješten u blizini KBC Osijek i uz jednu od dvije linije tramvaja u Osijeku, Lipov Hlad funkcionira kao restoran više od 70 godina. Nakon što smo prije dvije godine posjetili ovaj restoran i ostali oduševljeni hranom, odlučili smo vratiti se i provjeriti kako se odlazak Ivice Đukića s mjesta glavnog kuhara odrazio na hranu.
Restoran smo posjetili na naročito vruć dan, sličan mnogim naročito vrućim danima u Slavoniji, Baranji i Srijemu, kada nam se apsolutno nije dalo kuhati. No nadali smo se da nas posjet provjerenom restoranu neće razočarati. Sreću smo odlučili okušati tako da smo se pojavili bez rezervacije, ali pokazalo se da je ionako bila nepotrebna. Između terase smještene u hladu velike lipe, ali s temperaturom zraka od po slobodnoj procjeni previše stupnjeva, ipak smo stol potražili u unutrašnjosti, pod sasvim krivom pretpostavkom da je klimatizirana. Svakako pohvaljujemo konobara jer je na našu zamolbu uključio klimu, no jedva je puhala, a pritom su vrata ostala otvorena i puštala svu toplinu u restoran. Tako da smo obrok proveli u neugodno toploj unutrašnjosti koja se nije puno razlikovala od vanjskih uvjeta.
Očekivano, jelovnik se promijenio i nešto je jednostavniji od onoga s kojeg smo birali od našeg zadnjeg posjeta. Za početak odlučili smo uzeti juhu od San Marzano rajčice (4,50 €), krem juhu od povrća (4 €), kozji sir i med (5 €) i pljukance pugliese (15 €).
Juha od rajčice poslužena je uz tost sa cheddarom, koji je nažalost bio malo zagoren. Ali to nije bio najveći problem jer, iako ukusna, juha je bila potpuno neslana! Nedostatak soli ponovio se i u drugim jelima, tako da se čini da se ne radi o iznimci.
Krem juha od povrća bila je okusno prilično bezizražajna okusom i također neslana, iako ne poput juhe od rajčice.
Kozji sir s medom su četiri panko mrvicama panirane kuglice kozjeg sira poslužene s medom i tostiranim komadićima pistacije. Čini se da je ovo vrlo pojednostavljena verzija jela koja je bila na starom jelovniku, cromesquis od kozjeg sira. Panada je bila ukusna, kao i sir, a med je davao notu slatkoće slanosti sira, no pistacija je bila isključivo u funkciji hrskanja jer joj se okus uopće nije osjetio. Korektno jelo, ali uistinu vrlo bazična verzija izvrsnog prethodnika.
Tjestenina pugliese ozbiljno nas je razočarala. Jelo se radi od domaćih pljukanaca (po riječima konobara), komadića lungića crne svinje, vrhnja, dimljenog sira, grilane brokule, sušene rajčice iz maslinovog ulja, kalamata maslina i domaćih kapara. Na stranu činjenica da su komadići lungića bili suhi i bezukusni te u principu besmisleni u ovakvom jelu, da se dimljeni sir nije osjetio, a kombinacija jednog narezanog domaćeg kapara i maslina s vrhnjem nije najsretnija, najveći problem ovog jela je opet potpuna neslanost tjestenine. Dok se većinu jela može dosoliti, s tjesteninom je to uvijek problem, a ovdje je to bilo naročito izraženo jer iako smo se, naravno, poslužili soljenkom, tjestenina je ostala bezukusna.
Od glavnih jela smo odlučili probati bečki od crne svinje (dio dnevnog menija koji ukupno košta 22 €), punjeni pileći file u umaku od gljiva (16,50 €), punjenu vješalicu (18 €) i janjeću koljenicu (22 €).
Lipov Hlad u ponudi ima dnevne menije koji nude dobar omjer cijene i količine (mi smo odabrali dnevni meni koji uključuje krem juhu od povrća, bečki od crne iberske žirovane svinje, salatu i desert za 22 €). Bečki od karea crne iberske žirovane svinje paniran je u panko mrvicama i iako je meso bilo relativno mekano i ukusno, temperatura ulja je nažalost bila preniska pa je poh bio mastan. Prženi krumpirići su zato bili jako dobri i posebno pohvaljujemo što ih sami rade.
Punjeni pileći file u umaku od gljiva nalazi se u dijelu jelovnika koji se naziva Lipov Hlad klasici i koji se sastoji od tri varijante punjene piletine. Na žalost, nismo sigurni što se točno dogodilo s ovim jelom, ali ukupan rezultat više je podsjećao na pokušaj studentskog impresioniranja djevojke nego na rad profesionalne kuhinje. Punjenje bi se trebalo sastojati od gaude i pečenice, no čini se da je netko štedio na pečenici jer se nalazila samo u malim količinama u sredini filea, a sir je kod pečenja iscurio jer je ostao samo u tragovima. Od bukovača i lisičarki u umaku su ostali samo šampinjoni koji su količinom valjda trebali nadoknaditi nedostatak ostalih gljiva, tako da su kroketi bili najsvjetlija točka ovog tanjura. Kupovni.
Punjena vješalica je ipak bila nešto bolji tanjur, s vješalicom iz mesnice Bođirković punjene Zdenka sirom, gaudom, pečenom paprikom i kulenom, te omotanom slaninom. Poslužena je uz fantastičan pečeni krumpir i jednu od brojnih varijanti tzv. Urnebes namaza od svježeg sira. Vješalica je bila ukusna, iako malo zagorena, ali ono što nas je oborilo s nogu je krumpir koji je bio savršeno pečen, mekan i ukusan. Urnebes je bio u redu i, zanimljivo, prilično slan.
Na dijelu jelovnika naziva specijaliteti nalazi se janjeća koljenica (uz juneće obraze) za koju nemamo apsolutno nikakvu primjedbu. Naprosto je nevjerojatno da je ovo jelo izašlo iz iste kuhinje kao i ostala jela. Koljenica je 24 sata kuhana sous vide i zatim zapečena sa začinskim biljem te poslužena na vrlo dobrom pire krumpiru s umakom od pečenja i pečenom mrkvom. Umak je bio izvrstan s izraženim okusom janjetine potpomognutim s malo vina i maslaca u pozadini, dok se meso odvajalo od kosti i bilo mekano i zapečeno na svim pravim mjestima. Svi tehnički elementi bili su na nivou na koji smo ranije nailazili, kao i okus.
Deserti su nažalost isto razočarali. Odlučili smo se za tart od limuna (5 €), jer nije bilo semifreda od pistacije, i za lava cake s belgijskom čokoladom i sladoledom (5 €).
Tart od limuna je, koliko god to nemoguće zvučalo, bio istovremeno presladak i prekiseo. Vjerojatno jer je netko pretjerao sa sokom od limuna pa je to pokušao kompenzirati s više šećera. Ali veći problem od kreme bilo je tijesto, jer tart je očito stajao neko vrijeme (dana?) pa je dno postalo vrlo vlažno (soggy bottom, jedan od ‘‘smrtnih‘‘ grijeha pravljenja tarta) i imalo okus i teksturu mrvljenih keksa. Dojam je donekle popravio sladoled od bourbon vanilije, iako kupovni.
Lava cake poslužen je u čaši s kuglom sladoleda na sebi, što je prvi put da smo vidjeli takav način posluživanja. Na žalost, lava cake bio je prepečen tako da je ono što je trebalo biti tekuća unutrašnjost imalo teksturu biskvita. Srećom je barem okus bio u redu.
CIjeli dojam nije pomogla ni situacija s vinima, jer iako je vinska lista dobra, nudi izbor pjenušaca, šampanjaca i vina iz Hrvatske, Italije, Francuske, Austrije, Njemačke, SAD-a i Australije te ima pristojan broj vina koje se toče na čaše, to je samo stanje na papiru. Vina koja se toče na čaše samo su ona koja su već otvorena (za našeg posjeta tri bijela i jedno crno vino), pa smo na kraju umjesto željenih vina uzeli ona raspoloživa, Krauthakerov Chardonnay Rosenberg iz 2022. (5 €/1 dl) i Merlot Legovina (4,60 €/1 dl).
Što reći na kraju? Čini se da se odlazak Ivan Đukića svakako osjeti u kuhinji koja je pala i u tehnici i odnosu prema namirnicama, ali i s recepturma i konceptima. Ako vina ne želite točiti na čaše jer je potražnja trenutno manja, zašto ih ne maknete iz ponude ili uložite u sustav za točenje za čaše? Lipov Hlad nije loš restoran, a neka od jela i priloga pokazuju da se znanja i vještine iz prošlosti još primjenju, iako nedosljedno. No dojma smo da je Lipov Hlad trenutno u tranzicijskoj fazi pronalaska smjera u kojem želi ići. Nadamo se da će se što prije odlučiti za smjer kojim su u jednom trenutku krenuli i ponovno nas oduševljavati izvrsnim jelima po prihvatljivim cijenama, što trenutno nije slučaj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....