U Dubrovnik smo stigli krajem drugog tjedna rujna, očekujući da će se gužve po gradu malo smanjiti, da će signalizacija smjera kojim smijete ući, tj. izaći kroz Vrata od Pila postati suvišna, međutim prevarili smo se. Baš kao i u Splitu, i ovdje sezone traju dugo u jesen – sasvim sigurno smo izbjegli najveći desant stranaca, ali nismo se spasili od manjih turističkih iskrcavanja. Uostalom, kao da ikoga možemo kriviti, tko ne bi htio posjetiti jedan od najljepših gradova svijeta u kojem žive fini ljudi, fini u onom smislu koji ne označava ništa površno, nego susretljivost, galantnost, gostoprimstvo, kvalitete najvažnije i u ugostiteljstvu.
Nadaleko se priča o dubrovačkim cijenama, i istina je da u lancima dućana prodaju bocu vode po dvostruko većoj cijeni nego u unutrašnjosti, ali skoro svaki restoran ima popust za domaće goste pa naposljetku plaćate istu cijenu kao u Zagrebu, a ovdje će vas uz to svi natjerati da isprobate njihovu domaću rakiju, inzistirati da vas nečime počaste i stvarno se potruditi da se dobro osjećate.
Od svih restorana koje smo tijekom tri dana posjetili, u tome osobito prednjači Orhan. Takav spoj profesionalne usluge i domaće atmosfere rijetko se više može naći po lokalima na Jadranu. Istovremeno, konobar pazi da vam čaša nikada nije prazna, u pepeljari (na terasi) ni u jednom trenutku nemate više od dva opuška cigarete, dok se za susjednim stolom igra šah, a iznutra sviraju hitovi Meri Cetinić, Tereze Kesovije, Miše Kovača.
Sjajnoj atmosferi doprinosi svakako i spektakularan pogled s terase na more, zapadnu stranu gradskih zidina i tvrđavu Bokar. Popodne, dok smo prolazili pokraj restorana, pitali smo možemo li sjediti što bliže moru i Domagoj, konobar kojemu smo najviše ostali dužni što nam je u Orhanu bilo tako lijepo, smjestio nas je za najbolji stol.
Za početak smo naručili četiri kamenice koje su bile jako svježe. Nije nas zbog toga bilo pretjerano briga što je salata na kojoj su poslužene bila malo starija, da ne kažemo uvela. Ako žele ostaviti isti dojam pred nekim tko ne može po mesu školjke zaključiti je li svježa ili nije, trebali bi poraditi na prezentaciji da ne navuku goste na krivi trag.
Nakon toga zaželjeli smo se buzare. A nama je ponuđena od mušula, dagnji ako želite razumjeti što će vam biti servirano na tanjur, kaže Domagoj. Mi ih zovemo pedoče, tako da je sasvim svejedno. Kad naručujemo te školjke, kojim god ih imenom zvali, znamo što bismo htjeli dobiti, čini se kao da to nije tako teško, a ipak nam se rijetko ostvare želje. U Orhanu nismo dobili unaprijed pripremljen umak od rajčice, nego pome koje su puštale svoj sok tijekom kuhanja, luk koji nije bio u potpunosti uništen dinstanjem, a prezla se nije pretvorila u mulj i izdominirala umakom. Ukratko, u Orhanu rade buzaru kakvu očekujemo. Ne daj Bogu zaušnicu, govorile su naše bake po Dalmaciji kad su nas upozoravale da ne budemo nezahvalni, ali svejedno moramo reći da je bilo u krajevima školjki prezla nakupljenih bez umaka, kao da su dodavane naknadno. Uz tu manju kritiku, buzara je napravljena odlično i naručili bismo je opet.
Glavna dva jela došla su nam zajedno. Premišljali smo se koju ribu naručiti, ali nam je Domagoj rekao da uzmemo, naravno, orhana - za one koji ne znaju to je gof, specijalitet kuće po kojem je restoran i dobio ime. Savjet smo prihvatili i bili zadovoljni svojom odlukom jer ne znamo kakva bi bila ta druga riba, ali je gof bio bolji od hobotnice koju smo također naručili. Nije lako ispeći hobotnicu kako treba i ne možemo reći da su u tom zadatku u Orhanu nužno podbacili. Hobotnica nije bila neukusna, ali su joj ostali gumastiji dijelovi koje je bilo teže prožvakati. Riba je s druge strane bila spremljena baš kako treba. Korica hrskava, unutra nježna i sočna.
A blitva, obična divota. Ključno je što iz nje nisu odstranjene stabljike pa je zadržala čvrstinu i puninu okusa. Dobro je posoljena, a ne štede ni na maslinovom ulju koje je bogatog okusa. Uz ribu nam je stiglo i povrće s roštilja. Iako hvalimo Orhanov au naturel pristup kuhanju, povrće je moglo biti malo bolje pečeno i odgorčeno prije pečenja.
S obzirom na to da smo prema kraju večere već bili u potpunosti svjesni da u Orhanu kuhaju autentično, unatoč tome što su porcije zaista obilne, nismo htjeli propustiti probati njihovu rožatu. Rozata, kako je zovu u Dubrovniku, stigla je lijepo rashlađena, ukusna s umakom od karameliziranog šećera i malo šlaga. Ovo posljednje je možda i suvišan dodatak desertu, ali sama rozata je bila pun pogodak za kraj večeri. Lagana je, a slatkoća joj dolazi od ostalih sastojaka, ne previše šećera.
Ako bismo na idućem izletu u Dubrovniku bili kratko, jedan restoran u koji bismo se vratili unatoč nekim kulinarskim zamjerkama svejedno bi bio Orhan. Danju i noću savršen pogled, osoblje s kojim biste voljeli ostati i kad završite s večerom, a nije zanemarivo – i jeftinija hrana od brojnih drugih lokala u gradu. Znamo da su nam usta puna hvale, ali da parafraziramo Zoricu Kondžu koju smo slušali te večeri u restoranu: zar je voljeti dobar restoran grijeh?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....