Zelendvor je vjerojatno najpoznatiji restoran u zapadnom dijelu Zagreba. Ponuda mu se temelji na roštilju, ražnju i peki, ali i na svakodnevnom izboru kvalitetne svježe bijele morske ribe. Po povoljnim cijenama nudi se i dnevni meni sa dva različita jela. U restoran se ulazi preko bara, odakle se stubama spušta u prostor velike ostakljene i natkrivene terase, od koje jedan dio otpada na dva velika ložišta na kojima se vrte ražnjevi.
Iako nije posve pun, u restoranu je vrlo živo. Žamor gostiju odaje opuštenost i udomaćenost, čini se da nitko ovdje nije prvi put. Brojni konobari spretno kruže među stolovima za kojima očito sjede njihovi stari znanci. Svi su dobre volje.
Čim smo kročili na terasu, dočekao nas je šef sale koji nas je proveo do stola na kojem je istaknuta rezervacija. Mi ga nismo rezervirali. Naš stol za dvoje bio je smješten uz staklenu stijenu s pogledom na dva čista i blistava vrtna patuljka pod golemim grmljem lovor-višnje.
Nije nam se jelo meso, koje je ovdje provjereno dobro, nego smo se odlučili provjeriti ponudu ribe. Jedan nam je prijatelj, naime, rekao da on ovamo na riblji ručak redovito vodi svog kuma Dalmatinca kad dođe u Zagreb. Iskusni konobar je spremno kimnuo na naš upit i ubrzo se vratio s pladnjem krasne svježe ribe: tri škrpine, tri kovača, brancin, debeli rep grdobine, velika jadranska lignja, komad tune. Odlučili smo se za kovača sa gradela. No prije toga podijelit ćemo porciju crnog rižota od sipe (75 kn). Tako nas je savjetovao konobar - želimo li ostaviti mjesta za ribu dovoljna nam je jedna porcija. Imao je pravo, nismo je ni pojeli do kraja. Rižoto je bio korektan, komadi sipe mekani - mogli bismo ga naručiti i sljedeći put. Zalili smo ga dobrim bračkim maslinovim uljem (Orvas Branka Roglića), a ribanac iz zdjelice na stolu bio je nepotreban.
No, riba kojoj smo se veselili nije ispunila očekivanja. Slutilo se to već dok ju je konobar pred nama čistio od kostiju - koža joj se pretvorila u crnu koricu, iako je meso pod njom izgledalo sočno. Tako je i bilo: riba je očito ispečena prebrzo, na prejakoj vatri. Nagorjelost je nažalost ostavljala gorak okus na gornjem nepcu, pa smo ga pokušali neutralizirati limunom, koji inače nikad ne bismo iscijedili na ovakvu plemenitu ribu. Kovačevo nježno meso bilo bi dobro, jer nije bilo presušeno, da ga nije načela ta nagorjelost. Uz to je bilo i preslano, pa smo svaki zalogaj morali zaliti vrlo dobrom malvazijom Grota. Ukratko, šteta ovako lijepoga kovača.
Sudeći po raspoloženju za okolnim stolovima, drugi su gosti bili zadovoljni, a za čak tri okolna stola hrana se hvalila na engleskom jeziku. Mi smo, očito, naletjeli na minu. Stoga je vjerojatno nepravedno ocijeniti ovaj nepretenciozni narodski restoran samo na temelju jednog jela, koje doduše nije najjeftinije. Ali što je, tu je. Utjehu smo potražili u dva svježa deserta: malo preslatkoj kremastoj torti od badema i stvarno finoj, osvježavajućoj panna cotti s preljevom od višanja.
Ovaj restoran prava je mala tvornica - zapošljava više od četrdeset ljudi, ponuda jela je velika, na vinskoj listi je 300-tinjak domaćih i stranih etiketa (konobar nam je rekao da ih u podrumu ipak nemaju više od 200), od kojih se desetak toči na čaše, a cijene su im povoljne. U njemu je stalno živo - preko tjedna tu se odvijaju mnogi poslovni ručkovi, a vikendom su često razna organizirana slavlja - svadbe, krizme, rođendani. Zelendvor dobro posluje već desetljećima, preživio je koronu i njegova je poslovna putanja sad opet uzlazna. Priča o jednom nagorjelom, preslanom šanpjeru sigurno mu neće nauditi.