Stara Škola u Krasici kraj Buja u posljednje je vrijeme vruća tema na gastronomskoj sceni. Nakon nedavnog odlaska chefice Priske Thuring, kuhinju je preuzeo Jan Vukasović, osvježivši sa svojim timom koncept i meni, koji sada nosi naziv "Uvod u novu budućnost s novim chefom". Budući da smo iz nekoliko izvora čuli kako chef Vukasović radi odličan posao, potkraj lipnja zaputili smo se u Krasicu kako bismo to i provjerili.
U Staroj Školi stol smo rezervirali u petak u 20 sati, kada je lijepa, prostrana terasa okružena zelenilom bila već pošteno ispunjena. Opuštena atmosfera i prekrasan ambijent Stare Škole, kako izvana, tako i unutar samog restorana, odmah su nam se svidjeli, a kako i ne bi kada je u pitanju zbilja jedinstveno mjesto gdje se, pri uređivanju nekadašnje škole, mislilo na baš svaki detalj.
Pristojno i prije svega profesionalno osoblje uputilo nas je za stol, gdje smo krenuli s pregledom menija. Među 15-ak jela teškom mukom odabrali smo četiri predjela, dva glavna jela, prilog i dva deserta. To su, redom, bili koštana srž s kruhom (10 €), divlja tuna s paljenim patlidžanom i dashijem (16 €), tzatziki (9 €) i lasagnetta s istarskom kobasicom (15 €), zatim vitello tonnato na njihov način (25 €), istarski kopun s jabukama (26 €) i mahune s n‘dujom (12 €), te na kraju paljeni cheesecake s breskvama i čokoladna torta s lješnjacima (oba deserta po 9 €).
Za početak, poslužen nam je domaći sourdough kruh s maslinovim uljem, što uvijek predstavlja lijep uvod u svaku večeru. Briga o kvaliteti kruha u restoranima nešto je na što posebno volimo obratiti pažnju, a ovaj koji rade u Staroj Školi zbilja nam se svidio.
Kako smo od osoblja i zatražili, prva četiri jela na stol su nam stigla u isto vrijeme. Koštana srž poslužena je uz dodatak motra i luka i ponovno dobro tostiranog kruha. Međutim, samo jelo u nama nije izazvalo nikakve posebne emocije, nije bilo posebno začinjeno i, osim specifične masnoće i jačine same srži, nije bilo posebno uzbudljivo. Za razliku od koštane srži, tzatziki nam se ipak svidio više. Rade ga s Kumparička labnehom, sitno sjeckanim krastavcima i dosta kopra, što mu daje lijep karakter. Bio je kremast, dobro začinjen i ukusan.
Kombinacija divlje tune, paljenog patlidžana i dashija bila je pomalo zbunjujuća. Svaki zalogaj u kojem smo uzeli bobicu borovice stvar je učinio zanimljivijom, pa je šteta što ih je na tanjuru bilo samo tri komada. Naime, i bez njih je svaki element zasebno bio ukusan, ali kao da je pričao neku svoju, nepovezanu priču. I onda je ponovno novo jelo, lasagnetta s istarskom kobasicom mantekiranom u "wannabe" cacio e pepe umaku, kako u Staroj Školi opisuju ovo jelo, spasilo stvar. Tjestenina je bila taman zadovoljavajuće debljine, a umak je nosio dubok, pun okus, bio je ljepljiv i slastan.
Kao ljubiteljima klasičnog vitella tonnata, moramo priznati da nas varijanta koja nam je poslužena u Staroj Školi, a koju rade s lokalnom odležanom teletinom, bijelim šparogama i umakom od tune, nije previše oduševila. Jelo je bilo korektno, namirnice punog okusa same za sebe, ali svu pažnju na ovom tanjuru preuzeo je umak od tune koji je bio pretežak, s previše majoneze i senfa. Razumijemo želju za inovacijom, ali čak niti bijele šparoge svojom svježinom nisu uspjele podići kombinaciju i učiniti je upečatljivom.
Istarski kopun s jabukama, smrčcima i blitvom na prvu nam je zvučao prilično obećavajuće, a kada je stigao na stol, tanjur nam je izgledao nekako toplo i utješno. Jabuke su bile lijepo obrađene, umak je bio nježno kremast i taman dovoljno kiselkast da ne bude pretežak, blitva s malo dima bila nam je najbolji dio tanjura, a kod mekog i spužvastog kopuna poželjeli smo da je hrabrije začinjen.
Sotirane mahune s n‘dujom i ovčjim sirom s Ćićarije, koje smo naručili za prilog, bile su dobre, blago pikantne, hrskave i porcija je bila poveća, pa na kraju tanjur ipak nismo uspjeli isprazniti do kraja.
Na kraju, deserti su bili odlični. Čokoladna torta s lješnjacima, chantilly kremom i višnjama kuhanima u teraninu bila je moćna, bogatog čokoladnog okusa pa su višnje, kojih smo tanjuru očekivali i više, bile lijep kontrast. Cheesecake je bio korektan, ali od toga da ostane još jedan baskijski cheesecake kakvi se danas nude u svakom drugom bistrou, spasila ga je salata od sočnih, slatko-kiselkastih bresaka koje su bile toliko moćne i punog okusa da bismo bili zadovoljni i da su nam poslužili samo njih.
Uz večeru smo popili i dva koktela, jedan s koromačem i jagodom, a drugi aromatiziran sirupom od lista smokve, oba su bila karakterna i svidjela nam se jačina okusa s kojom su se ovdje poigrali, te Korak sauvignon iz 2021. i Veraldinu malvaziju iz 2024., na preporuku osoblja, koje smo platili 8 i 4,20 eura po čaši.
Kada sve zbrojimo i oduzmemo, ambijent u Staroj Školi za nas je svakako najjači element ovog restorana. Ovdje bismo rado svratili i samo na čašu vina pa satima sjedili u tišini i gledali u daljinu. Novom timu, njihovim idejama i hrani koju prezentiraju bismo, pak, dali još malo vremena. Mašte i ambicija im ne nedostaje, tehnike su tu, ali, valjda zbog visokih očekivanja koja smo imali pri dolasku, većini jela kao da je nedostajao onaj završni dodir koji će ih učiniti upečatljivima i dati im više topline, natjerati nas da ih još dugo pamtimo. No, možda je to samo još jedan razlog da se uskoro, kada se tim još malo uigra, u Krasicu ponovno vratimo.
Komentari
0