S putovanjem raznim cestama prema moru i obrnuto vječno se ponavlja ista dvojba: gdje usput stati i nešto pošteno i dobro pojesti. U većini slučajeva izbor se svede na nekoliko provjerenih mjesta, dok je ostala najbolje zaobići. Tako smo se i mi zatekli na magistrali od Zadra u smjeru Šibenika, pa smo već na samom izlasku iz grada krenuli fantazirati gdje bismo mogli nešto prigristi. Prolazeći magistralom preko Biograda, netko od kolega odjednom je rekao: "Hajde, skreni tu lijevo kod Elektre, idemo U Šime - tu nismo sto godina bili."
Restoran U Šime desetljećima slovi kao provjereno mjesto ako želite pojesti janjetinu, odojka, a kada je sezona i jarića. Nerijetko su domaći i "domaći turisti" znali nazvati i zapisati se, pa se oko vremena ručka zaletiti i pokupiti "pečeno" kući. Dok se čekalo da se dođe na red, popio bi se rosni gemišt ili hladno pivo.
Prvih godina je kod Šime sve izgledalo skromno, ali se kroz godine posao povećavao, pa su zatvorili unutrašnji prostor i malu terasu u sklopu kuće, gubeći nekako usput taj prepoznatljivi štih jednostavnosti. Hrana je bila i dalje dobra, ali nije sve baš svaki put štimalo. Godine su prolazile, a naš ovogodišnji posjet uslijedio je nakon višegodišnje pauze – sve od vremena Covida.
I danas je tu unutrašnji prostor klasičnog uređenja, ali promjena je očita u vanjskom dijelu koji je živnuo (prije ga nije bilo). Napravljen je šank, do njega je vanjska kuhinja odnosno komin i gradele, a odmah do njih je velika natkrivena drvena terasa u masliniku te pokoji kameni stol. U cijeli prostor se uklopio i zog - za "baciti na balote".
Terasa je iznimno prozračna i čim ste sjeli osjećate se kao da ste tu oduvijek. Atmosfera i ambijent su domaći, a mirisi i zadovoljna lica gostiju – nas je činila još više gladne i ljubomorne.
Pozdravlja nas mladi i simpatični konobar te slušamo: evo pečeno (janjetina) je upravo skinuto.
"Uf, rado bismo janjetinu", komentiramo, a on nastavlja: "Imate i s gradela."
"Sad bismo možda to, ali ipak je pečeno prvo."
"Imamo vam i bronzinić od domaćeg pivca i janjetine zajedno kuhane. Razmišljamo naglas: "em smo s puta, em sa sunca i boravka na brodu – to ćemo, to nam treba, na žlicu."
Skoro smo se odlučili za ovaj bronzin, kad naš konobar govori: "Uskoro će vam i bronzin od jaretine biti gotov".
Opet se krenulo komplicirati i vagati što je bolje – ali presudna je bila rečenica: "Kada si zadnji put jeo domaćeg pivca na lešo.
I to s janjetinom."
Prema preporuci stiže nam boca kućnog vina, Zrinščak graševine, ali kao butelja (za svaku pohvalu), prave čaše za vino te led i mineralna.
Ubrzo stiže naš bronzinić, ispravnije je reći kotlić od jedno četiri-pet litara, do vrha pun. Viri janjetina, komadi pivca, a sve je objedinjeno raznim povrćem – ima tu rajčice, mrkve, krumpira, možda jedna paprika, list celera, malo kapule... Kao prilog je došla skuhana tjestenina (ribana kašica), za slučaj da si netko želi pojačati juhu. Treba pohvaliti da je poslužena posebno i bila je al dente. Iz nekog neobičnog razloga naručili smo još malo poma i kapule – vjerojatno "da se ima".
Pune se tanjuri i pažljivo se mjere odnosi janjetine i pivca – znalački se savjetovalo: "Uzmi krilo, vidi koliko je, ili evo ti butića, pogledaj kako je mekan."
Ovaj bronzin je zapravo neka vrsta lešo pivca i janjetine s povrćem, nije kalja ni klasičan lešo – nego bogata, moćna, krepka juha s mnogo mesa. Upravo je u mesu tajna – komadi janjećih rebara, dio buta, sve s malo kosti – meso mekano, pada s kosti i topi se u ustima. Pivac je opet drugačiji, vidi se da je domaći jer je meso mrvicu al dente, mesnato, malo divlje, a izrazito ukusno. Kost bijela, krilo ili batak uzmeš u ruke i lijepo se zamastiš.
Nije ti dovoljna salveta, treba štraca (kuhinjska krpa za sve namjene, i za obrisati ruke i za uhvatiti vruć lonac). I onda sve to poveže malo povrća, poma, čak je i grančica od celera prepuna okusa.
Jede se bez riječi uz malo mrmljanja, pa kreće ponovna runda, dodaje se malo tjestenine. Ponavlja se cijeli postupak više puta, a kotlić nikako da se isprazni.
Dolazi naš konobar i simpatično pita: "Ljudi, kakvo vam je?" Samo smo kimali glavama i prinijeli još jednu žlicu ustima.
Jednostavno rečeno, bronzin ili kolokvijalno bronzinić U Šime bio je odličan, a kada se pridoda atmosfera, pa naš konobar i zezancija - sve skupa je bilo sjajno iskustvo.
Karta jela kod Šime je orijentirana na mesne opcije, kratka je i konkretna (sve je na kilu ili komad odnosno porciju). Na ražnju je prasetina (45 €) i janjetina (60 €), posebno možete ekstra naručiti papršnjak (zaponac) - 5 €/kom. Za jednu janjeću glavu morat ćete izdvojiti 1 €. Jušni dio predvodi spomenuti kotlić (49 €/kg), a možete i pojesti juhu od piletine ili janjetine.
Lešadure su od pivca, teletine i janjetine, a ispod peke pripremaju teleće koljenice i janjca. Roštiljski dio zvuči isto dobro – od klasike pa do telećih kotleta i T-bonea koji su po kili 60 €.
Vinskih etiketa ima dovoljno, odličnih cijena od 20 do 30 eura za bocu, naša Graševina Zrinščak bila je 20 €, dok je na karti najskuplji Dingač po 35 €.
Naš je marendin koštao oko 100 €, a ako pridodamo da su od porcije komotno mogle najesti četiri osobe, iznos od stotinjak eura je odlična vrijednost za novac. Zasigurno, sve zajedno, jedno od najboljih iskustava u zadnjih nekoliko godina. I ne, nismo uspjeli cijeli bronzinić riješiti, uzeli smo poveću posudu da imamo "za po putu – u šudarić". Odlazimo, jednostavno rečeno uz: "Isplati se potegnuti 300 kilometara i otići opet U Šime". Sve smo rekli.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....