Rovinj je u posljednjih nekoliko godina postao pravi gastronomski dragulj. Oduvijek se ovdje dobro jelo, naravno, ali otkad je stigla prva Michelinova zvjezdica za Monte, zatim dvije za Agli Amici, a onda još jedna za Cap Aureo, postao je više od mjesta gdje se odlazi na dobar morski ručak i s vremenom privlači sve više onih zainteresiranih za ozbiljnu visoku gastronomiju. Ovaj posljednji nagrađeni restoran, govori se već godinama, odavno je trebao dobiti to toliko željeno priznanje, jer u kuhinji Jeffreyja Velle već se dugo okuplja tim vrijedan pažnje i priznanja. Već se dugo kuha predano i drugačije. U to smo se ovih dana još jednom uvjerili i sami.
Stol za večeru u Cap Aureu rezervirali smo u petak, odmah u 19 sati, kada počinje prvi servis. Po dolasku, uočili smo kako se u restoranu već naveliko radi, dočekuju se gosti, kuhinja je užurbana, a konobari su već iskoračili sa svojih pozicija i na usluzi su gostima koji su ovdje odlučili provesti večer, potrošiti novac i uživati u hrani. Simpatično, dobro uigrano i u početku doista ozbiljno osoblje odmah nas je smjestilo za stol s prekrasnim pogledom na Rovinj, što nas je već na početku ostavilo bez riječi. Potom nam je predstavljen meni, a kako su nas uputili, sami smo mogli birati želimo li ga sastavljati po vlastitim preferencijama ili se želimo prepustiti kuhinji. Odabrali smo ovo drugo, s naglaskom na to da bismo svakako voljeli isprobati jelo s janjetinom i desert s breskvom.
Večeru smo počeli s malim zalogajem koji je spajao jabuku s odležanom jabukom i bazgom i koji nam je svojom svježinom i lepršavošću očistio nepce. Zatim je na red stigla kozja brada umotana u shiso i poslužena sa sokom od rajčice. Na tanjuru su bile dvije rolice, tamnija i svjetlija, s time da nam se svjetlija svidjela više, jer je bila laganija, ljepše aromatična. Sve zajedno bilo je prilično hrskavo, pomalo parfemasto, ali na neki neobično ugodan način, a umak od rajčice bio je zgodno kiselkast, što nam se posebno svidjelo.
Večeru smo također otvorili i Veraldinim Xtrian Brut roseom, koji nam se, očekivano, pokazao dobrim, laganim izborom za početak večere.
Dio stola zatim je na tanjuru dobio tart od plavog sira s grožđicama i orahom, koji je bio korektan, a drugi dio, alergičan na orahe i plavi sir, grejp s polusušenim i sušenim grejpom koji je ostavio dojam kao da jedemo kiseli gumeni bombon, što nam se ponovno svidjelo.
Još jedan pozdrav iz kuhinje bila je krafnica s tartufom, koja je bila toliko lagana da gotovo i ne bismo rekli da je pržena. Fina, kremasta, utješna, lijepe, pahuljaste teksture, nimalo teška, niti masna. Odlična!
Budući da smo uz jela odabrali i vinsko sparivanje, ozbiljnije smo krenuli s Damjanićevom Duranijom, koja je bila lagana i nježna, odličan par bundevi na nekoliko načina. Svježa, grilana, s bučinim sjemenkama u pestu i stabljikom, ovo jelo bilo je toliko lijepo balansirano da smo poželjeli da ga na tanjuru ima više. Na ovom tanjuru ekipa u kuhinji poigrala se teksturama na vrlo zanimljiv način.
Uz blago slatkasti Dr. Loosen rizling iz 2019. godine poslužena nam je kapelunga s blitvom i jusom od bosiljka. Lijep kontrast jusa i kapelunge s blitvom koja je bila pečena, s blagom aromom dima i sveukupno daleko jača. Sve zajedno lagano nas je peckalo za grlo, ali kapelunga je svakim zalogajem umirila taj doživljaj, a vino nas je potom ponovno škakljalo i stvaralo dozu uzbuđenja.
Uz Xavier Monnot Bourgogne Blanc Les Grandes Coutures iz 2021. na stol je stigao rižoto u kombinaciji s omletom s kozicama. Slatkasto, kremasto, papreno, slano, jelo koje lijepo smiruje intenzivno vino, a cijela kombinacija je bila čak i pomalo zavodljiva. Budući da smo vodili bilješke o svakom jelu, za ovo smo zapisali: "Dok gledamo u tanjur i zapisujemo dojmove, postajemo nestrpljivi, cure nam sline."
Potom je na red stigla grdobina s umakom od gljiva s garumom. Grdobina je bila sočna i slasna, ali moćan umak bio je zvijezda tanjura i u ovom smo trenutku osoblje zamolili za kruh kako bismo pokupili i posljednju kap. Nažalost, kruh je na kraju stigao tek uz idući slijed. Utješili smo se stoga fantastičnom Radovan Capeletto Malvazijom istarskom, koja je, posebice u kombinaciji s ovim umakom, bila ozbiljna, jaka, čak i pomalo seksi.
Uz Franc Arman Merlot, koji nije bio težak kako biste na prvu od merlota mogli očekivati, nije mastan, ali donosi dosta slasti, poslužen nam je golub pečen na žaru, wellington od jabuke i tartufa i luk punjen ostacima goluba. Sam komadić goluba bio je ukusan, ali na ovom nam se tanjuru najviše svidio slatkasti luk punjen bogato začinjenim mesom goluba. Ovo bismo rado ponovili već danas.
Uz janjetinu, koju smo toliko priželjkivali, poslužen nam je već očekivano odličan Benvenuti Anno Domini Teran iz 2016. Janjetina je došla u prešanoj formi, prošarana masnoćom koja joj je dala na slasti, uz pancetu od janjetine, sok od inćuna, cvijet tikve i artičoke. Osim mesa, posebno nam se ponovno svidjela blitva, koja je bila lijepo paprena. Smokvin list ovdje je također igrao zanimljivu ulogu i ljepljivu janjetinu učinio još boljom. Cijelo jelo u ustima je ostavilo baš dobar okus, a kada bismo mu trebali pronaći zamjerku, rekli bismo da je artičoka možda bila malo prekisela.
Nakon toga, očekivali smo kakav laganiji desert, a na stol je stiglo nešto još bolje. Sorbet od šljive sa sušenom šljivom i kremom od bademova mlijeka bio je toliko dobar da smo ga iduće noći sanjali. Bez šale. Sušena šljiva bila je sve, slana, slatka kiselkasta, bila su je puna usta i moćan okus osjetili smo na svakom dijelu jezika. Jelo prepuno umamija.
Uz deserte, poslužen nam je Degrassijev San Pellegrin Cuvée, gusto, zlatno, slatkasto vino koje, nasreću, nije bilo previše slatko i idealno se slagalo s neobičnim desertima Maše Salopek.
Ljetna gozba, koja spaja sorbet od breskve sa sušenim rajčicama bio je ponovno kompleksan, spektakularno dobar desert. Podsjetio nas je na trenutke kada se gladni i umorni u ljetnim danima vraćamo s tržnice i na stol stavljamo ulov – breskve, rajčice i bosiljak, pa cijela kuhinja poprima taj slatkasti, svježi ljetni miris. E točno to je bio ovaj desert!
Petit four na kraju večere također nas nije ostavio ravnodušnima. Marelica infuzirana jogurtom zbog svježine nam se svidjela najviše, dinja je također bila odlična, a lovor i maslinovo ulje lijepo su zakucali cijelu stvar.
Iako na prvu ovo mjesto može djelovati strogo i hladno, a atmosfera uštogljena, kada se oslobodite i uronite u okuse koje serviraju Jeffrey Vella i njegov tim, shvatite gdje se nalazite i opustite svaki mišić svoga tijela, tek tu prava avantura počinje. Cap Aureo pokazao se odličnim izborom sredinom rujna, kada Rovinj još uvijek ima turista, ali ne previše, i sve je nekako mirnije i ugodnije. Osoblje je tijekom cijele večere bilo za svaku pohvalu i nismo imali dojam kao prethodnih godina, da su oko našeg stola u svakom trenutku. Kada je to bilo potrebno, bili su neprimjetni, a pri predstavljanju jela razgovijetni, dobro informirani i ugodni. Ipak, moramo napomenuti, zvijezda večeri svakako je bio sommelier Andreas Zilli, koji nas je tolikom lakoćom vodio kroz svako vino, simpatičnim nastupom zainteresirao nas za ono što pijemo i nepretencioznošću i jednostavnošću pokazao da vinski pairing može biti jednako uzbudljiv kao i sama hrana koja nam je na tanjurima servirana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....