Došli smo malo prije sedam navečer, taman kad sunce prestaje pržiti. Zrak je bio težak od vrućine, ali večer je obećavala ugodnu svježinu. Restoran Kod Barba Luke smjestio se u dvije kamene kuće s obje strane uske starogradske uličice, koja vodi direktno na glavni trg, pjacu. Ta jednostavna simetrija daje mu poseban šarm, dvije terase, dva pogleda, ali jedno srce. Pustili su nas da biramo mjesto sami, jer večera na Hvaru ne počinje u sedam, tada je tek kraj plaže i pravo vrijeme za izlazak. Uzeli smo zaklonjeno mjesto, s blagim pogledom na obje strane restorana gdje gotovo kao da smo odlučili sjesti u režijsku kabinu i gledati kako se odvija večer.
Na sredini te kamene ulice stoji stara drvena klupa. Ništa posebno na prvi pogled, osim što je zapravo srce restorana. Tu sjedaju konobari i gazde na pauzi, domaći stanu na čašicu ćakule.
Barba Luka je obiteljski restoran, i to se osjeti. U govoru osoblja, u načinu na koji vam daju savjet, a ne prodaju tanjur. Čim smo krenuli naručivati predjela, konobarica se nasmijala i rekla: “Moglo bi vam ovo biti malo previše.” A kad restoran pokuša zaštititi vaš želudac, a ne svoj račun, znate da ste na dobrom mjestu.
Za početak smo odlučili testirati teren s nekoliko klasika, onih jela koja svako dalmatinsko mjesto ima na jelovniku, ali rijetko tko ih odradi kako spada.
Hobotnica na salatu (15,50 €) bila je šarenija od očekivanog s dosta kapara i svježeg povrća. Fina kiselost, nježna hobotnica, i solidna porcija za podijeliti. Ništa revolucionarno, ali siguran aperitiv na tanjuru.
Crni rižot od sipe (18 €) bio je pun pogodak. Gust, svilen, duboko aromatičan, upravo onakav kakav treba biti kad netko zna što radi s tintom. Savršen balans između joda i škroba, bez maske začina, bez trikova, samo vještina. Jedan od onih rijetkih koji ne ostane samo lijep na slici već i u pamćenju.
Domaći ravioli punjeni sirom u umaku od tartufa (17 €) bili su pun pogodak večeri. Zemljano-mliječna dekadencija koja pokriva sve rupe na tanjuru. Punjenje od sirne smjese bilo je bogato, ali ne napadno, tartufi su bili svježi i obilati, a tijesto domaće teksture kuhano precizno al dente.
Juha od kozica (8 €) bila je bistra, ali intenzivna, s dozom okusa mora koje ne traži limun da ga popravi. Korektna, s pravim tonom školjkastog umamija, taman za pripremu nepca na ono što slijedi.
Kad je došlo vrijeme za glavno jelo, naša nasmijana konobarica, brza na replici, odlučila je začiniti stvari. “Ako uspijete pojesti sve što ste naručili, desert je na mene.” Rekla je to uz onaj ton koji kombinira brigu, ironiju i poznavanje stvarnog kapaciteta dalmatinske kuhinje. Mi smo, naravno, prihvatili izazov, s mrvicom ponosa i trunkom straha. Ali prvo nam je trebao predah kako bi se spremni primili novog izazova.
Grilani lubin (pola kg/ 45 €) poslužen je jednostavno, s malo maslinova ulja i limuna. Meso se nježno odvajalo od kosti, bez traga suhoće - precizno grilano, bez suvišnih dodataka, klasično i profesionalno.
Biftek u umaku od zelenog papra s pomfritom (36 €) bio je pečen rare, točno kako i treba biti. Meso izvrsno, roštiljanje precizno, a umak gust, kremast i taman dovoljno papren da pojača meso, a ne da ga nadglasa. Pomfrit je bio hrskav i zlatan.
Dagnje na bijeloj buzari (17 €) bile su klasične dalmatinske, u bijelom vinu, češnjaku i peršinu. Bilo je dovoljno safta za tri šnite kruha i dovoljno dagnji da se svima podijeli. Skromno jelo koje nudi maksimalni užitak kad se odradi kako treba.
Prilozi su nastavili taj uzlazni ton, blitva na dalmatinski (7,50 €) taman kuhana, s pravim omjerom krumpira, maslinovog ulja i češnjaka. Mozzarella s rajčicom i bosiljkom (11 €) jednostavna, ali uz najfinije sastojke, dokaz da kvaliteta ne treba puno da zablista.
U tom trenutku priznali smo poraz. Nismo stigli do kraja, ali ne zbog nedostatka volje, nego zbog realnosti naših kapaciteta. Naša konobarica, sad već potpuno u našoj gastro okladi, pokušala nam je pokloniti desert unatoč “neuspjehu”, ali smo sklopili diplomatski konsenzus. Dvije čašice domaćeg teranina stigle su na stol uz smiješak. Digestiv, nagrada za uloženi trud i reset za nepce u slatkom gutljaju.
Restoran se u međuvremenu ispunio: brujanje jezika, klikovi čaša, i poneki “mmm” s drugih stolova činili su savršenu podlogu. I dok smo mi pokušavali doći do daha, osoblje je i dalje bilo jednako brzo, srdačno i precizno kao i na početku, dok je terasa još bila potpuno prazna.
Čokoladni brownie s kuglicom vanilije (8 €) bio je upravo onakav kakav treba biti: težak, gust, dekadentan. Klasik koji zna tko je i zašto je tu.
No prava zvijezda večeri bila je torta od divljih naranči i badema (8 €). Sočna, mirisna, kiselkasta na najbolji mogući način. Bademi su dali strukturu i tijelo torti, podignuvši aromatičan citrusni naboj koji se zadržava u ustima dugo nakon jela. To je ona torta zbog koje će se netko iduće godine vratiti u Stari Grad, tajno oružje kuće.
Bilo da ste ljubitelj klasične dalmatinske kuhinje ili tragate za nečim “višim”, ovdje ćete biti zadovoljni. Ovo je restoran s dušom i s iskustvom. Obiteljski, dugogodišnji projekt u kojem se ništa ne prepušta slučaju, od predjela do deserta, od pića do šale s gostima. Ove godine, kad su deserti mnogim restoranima bili slaba točka, ovdje su postali razlog za povratak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....