Restoran Korčula u Teslinoj ulici radi već više od šezdeset godina, a to nije beznačajna činjenica u gradu koji se u međuvremenu temeljito mijenjao. Bilo je u povijesti tog restorana i boljih i lošijih dana, no nakon što je restoran preuzeo Dražen Boban, Korčula je ponovno dobila zamah i potrebnu svježinu. Tu su, dakako, pomogli i brojni turisti, koji posljednjih desetljeća pune proračun zagrebačkih restorana. Danas je Korčula nerijetko krcata, a naš posjet jedne sunčane subote potvrdio je da se i dalje ubraja među relevantnije zagrebačke adrese za riblju kuhinju.
Osim svježine u jelovniku, vidljive i u tjednoj karti, Korčula danas ima i vinsku kartu vrijednu pažnje. Ona je pretežito hrvatska, uz nekoliko šampanjaca i manji broj inozemnih etiketa, uredno složena po sortama, a cijene butelja su vrlo korektne. U njoj smo našli i nešto biodinamičkih i organskih vina, što uvijek pozdravljamo. Izbor na čaše šarolik je (i cijene su pristupačne) pa smo pili izvrstan Korak Kamenice Sauvignon i Guerilu Zelen.
Subotnji ručak u prozračnoj sali restorana započeli smo s morskim pjatom (21 €). Raskošna dimljena sabljarka, vrlo uredno sušena, krasan tartar tune začinjen tek naznakama wasabija, koje inače vrlo dobro začinjenom tartaru daju još nešto dubine, te izrazito nježan tartar škampa, gotovo posve nezačinjen, što je i jedino ispravno za tako slatko meso morske životinje, činili su skladan i nježan uvod u ručak. Hrskav, tanak domaći kruh, odnosno pogača, također zavrjeđuje pohvalu, jer je očito pečen neposredno prije nego što je iznesen na stol.
Riblja juha (6 €) bila je ukusna, ali joj je nedostajalo nešto dubine da bismo je izdvojili kao bolju točku ručka. Ipak, u juhi nas je dočekala rijetko perfektno kuhana riža. Soparnik sa sušenom tunom (11,5 €) bio je zabavan i posve dobrodošao tanjur. Pokazao je i jednu važnu stvar: u kuhinji se znaju igrati s vatrom i dimom. Soparnik je bio izvrstan, tuna je, kao i sabljarka, bila idealno sušena, a svaki zalogaj ekstra hrskavog tijesta pratio je ugodan, odmjeren osjećaj dima.
Za glavna jela odabrali smo najmanjeg kovača toga dana, od oko 600 grama (65 €), pripremljenog na žaru, te odrezak jadranske tune s blitvom (28 €). Odrezak tune bio je vrlo dobar; bogata, ali sočna mesa, lijepo pečen i poslužen s mladom, hrskavom blitvom i krumpirom. Možda je čitavom jelu nedostajalo malo soli.
Kovač je, međutim, bio savršen. Takvi manji primjerci na roštilju znaju lako presušiti ako im se ne pristupi s dovoljno opreza, no naš je bio upravo onakav kakav treba biti, tek ovlaš začinjen maslinovim uljem, gotovo slatkast, nježna mesa, sočan i mekan. Njegova je najveća vrijednost upravo u toj delikatnosti, u mesu koje je čisto i gotovo krhko, pa traži mirnu ruku, ali kad se pogodi, kao ovdje, djeluje aristokratski. Mediteranski krumpir uz kovača bio je sasvim dobar. Uz glavna smo jela naručili njihov domaći kruh, koji začinjavaju maslinama i sušenim rajčicama, i opipljivo je mekan i ukusan.
Deserti su bili gotovo idealni. Pavlova s jagodama (6 €) bila je lepršava, ne preslatka i nježna, iako bi joj nesumnjivo godilo da je na stol došla nešto hladnija. Smokve u prošeku (7 €), premda naoko težak desert za tople dane, zbog medene slatkoće smokava i meke, vrlo ugodne kreme od mascarponea, na najbolji su način privele kraju naš subotnji ručak.
Ali iznad vrlo dobre hrane najveća pohvala ipak pripada konobarici Loreni. Takva se usluga danas u Zagrebu, ali i šire, rijetko susreće. Lorena je jedna od najprofesionalnijih konobarica koje smo u posljednje vrijeme vidjeli, upravo onakav tip čovjeka kakav nosi restoran. Nije riječ samo o brzini i spretnosti, premda joj ni toga ne manjka, nego o nečemu što je u ugostiteljstvu nekoć bilo prirodno, a danas je gotovo iščezlo - o mjeri, sigurnosti i iskrenoj ljubaznosti bez trunke prijetvornosti. Bila je nasmiješena, sabrana, komunikativna i posve sigurna u ono što radi. Osobito veseli što je riječ o mladoj konobarici, jer takve ljude posebno valja javno pohvaliti. Balansirala je nekoliko većih stolova odjednom, a da ni u jednome trenutku našeg dvosatnog društva nije bila prisutna. Također, vrlo dobro poznaje vinsku kartu.
Korčula je danas u izvrsnoj formi. I u klasičnim jelima i u interpretacijama morske kuhinje ovdje se kuha vrlo dobro, mjestimice i osobito dobro. Zadovoljstvo je tim veće što je riječ o jednom od dugovječnijih zagrebačkih restorana, lokalu koji bi bez većih teškoća mogao živjeti od tradicije, položaja i turističke frekvencije. Ali u Korčuli se očito još doista mari i za gosta i za namirnicu. Zato Korčulu danas svesrdno preporučujemo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....