Obiteljski restoran Vallis Aurea u zagrebačkoj Tomićevoj ulici dugi niz godina bio je mjesto gdje su se mnogi Zagrepčani sastajali na ručku usred radnog dana. Otvoren je još 1994. godine, na mjestu starog buffeta Kutjevo koje je neko vrijeme čak bio kasnovečernje okupljalište podno uspinjače. Od samog početka ovdje se nudila jednostavna hrana po pristupačnim cijenama, posebice s obzirom na to da se lokal nalazi u samom centru grada. Jedini problem bio je prostor za goste, koji je djelovao pomalo klaustrofobično. U to se vrijeme ručalo uglavnom u drugome dijelu tog podrumskog prostora, bez prozora, a u prednjem su se, barskom dijelu, mogle eventualno pojesti neke ribice s nogu. Onda su vlasnici prije pet godina, taman pred ugostiteljsku korona krizu, restoran odlučili preurediti, kuhinju prebacili u taj stražnji dio, a stolove u prednji gdje ipak dopire svjetlo s ulice, te prostor učinili prozračnijim i ugodnijim.
Uvjerili smo se u to i sami kada smo nedavno, neki po prvi put, a neki pomalo nostalgično nakon dosta godina, u Vallis Aureu svratili na kraju radnog tjedna, u potrazi za dobrim gablecom u centru. Pri našem dolasku, negdje između podneva i 13 sati zauzeto je bilo još nekoliko stolova, a osoblje nam je pojasnilo kako krajem tjedna gosti obično na ručak dolaze nešto kasnije. Jer, osim dnevnih jela, u ponudi imaju nekoliko predjela, glavnih jela i deserata koje možete naručiti kroz ostatak dana. To su uglavnom plate s narescima i sirevima, paštete, a pohvalno je i nekoliko bezmesnih opcija za one koji ne konzumiraju proizvode životinjskog podrijetla. Zatim su tu juhe, mesna jela kao što su svinjski lungić, teleći naravni, biftek i ramstek, različite tjestenine, rižota, wokovi i tople i hladne salate. Cijene se kreću oko 4 do 5 eura za juhe, od 7 do 10 eura za predjela, a konkretnija glavna jela platit ćete od 10-ak do 27 eura.
No, ono zbog čega smo se mi ovdje našli bio je, dakle, gablec. Budući da je bio petak, u Vallis Aurei nudili su uglavnom riblja jela. Na dnevnom meniju bili su prženi oslić s krumpir salatom, srdele grill s lešo keljem i krumpirom, file orade na grillu s povrćem i pireom od leće te burger s panko kozicama s krumpirićima. Osim toga, oni koji inače zaobilaze ribu, mogli su naručiti piletinu na grillu s povrćem, zagrebački odrezak s krumpirićima i juhu od rajčice. Cijene dnevnih jela kreću se uglavnom od 9 do 13 eura.
Ovdje smo toga petka tako pojeli odlične svježe male pržene osliće s krumpir salatom. Srdelice s grila, nanizane po pet na dva ražnjića, koje su došle s finim prilogom od lešo kelja i krumpira, ipak traže malo višu temperaturu pečenja. Za desert su nam ponudili čokoladni kolač i semifreddo s lješnjacima, od čega smo odabrali ovo posljednje i zaokružili prilično zasitan i dobar ručak.
Na kraju smo zaključili kako se ovdje, sada u ipak malo ljepšem, modernijem ambijentu, još uvijek jede korektno i obilno te kako ćemo, nakon pauze od nekoliko godina, ovdje od sada na dnevna jela ipak svraćati češće.