U Sopalu, danas jednom od najpopularnijih restorana u centru grada, posljednje dvije, tri godine stvari kontinuirano postaju bolje. Hrana je sve zanimljivija, iskušali su se neki novi koncepti, od kojih su posljednji uvođenje ručka i menija u sljedovima od 50 eura, i u hodu ispravljale sitne greške. Sopal je, zapravo, dobar primjer restorana na kojem se neprestano radi i usavršava, nikada ne stagnira. I to je ono što ga uglavnom uvijek čini uzbudljivim odabirom.
Njihov ručak jedan je od boljih (iako i skupljih) kojima se možete počastiti u gradu usred običnog radnog dana, a večeru u sljedovima još nismo bili isprobali pa smo ovih dana, ususret produženom vikendu, iskoristili napola prazan Zagreb i uputili se u centar. Na večeru smo svratili usred tjedna, u ranijim večernjim satima, kada je, uz naš, bilo popunjeno još nekoliko stolova na terasi. Opušteno, prijateljski nastrojeno, ali dobro informirano osoblje odmah nam je predstavilo meni, à la carte i degustacijski, i preporučilo nam vino za početak, što smo rado prihvatili. Večera je mogla početi.
Za početak, na stol je stigao brancin s komoračem, koji je bio lijepo začinjen, kiselkast taman dovoljno da kiselina ne pokrije ribu, a hrskavost komorača i nježna, gotovo kremasta riba igrale su dobru igru s teksturama. Sokovi koji su na kraju ostali na tanjuru na neki neobičan način podsjetili su nas na onaj najbolji dio koji ostaje iza dobre, ljetne, slatkaste salate od krastavca. Dakle, dobar početak.
Krema od paljene cvjetače, jabuke i cikla bila je druga kombinacija, koja je na stol stigla s malim trokutićima flatbreada. Jelo je bilo aromatično, punog okusa i, s obzirom na sastojke, prilično lagano, ali je imalo nesreću što je stiglo taman prije jela večeri, pa smo ga vrlo brzo zaboravili. A jelo večeri definitivno je bila Sopalova varijanta crnog rižota, koju rade s tjesteninom od rižinog brašna i poslužuju uz lignje u tempuri i kremu od češnjaka. I sada kad se prisjećamo teksture sitne tjestenine, koju ovdje očito rade sami, kremastog umaka s crnilom sipe i superhrskavih lignji, možemo prizvati okuse koje smo osjetili na tom tanjuru. Duboko, slasno, kremasto, utješno, jelo koje bismo rado iznova ponavljali, kako na duge, proljetne kišne dane, tako i na vruće ljetne. Nadamo se da će ovo u Sopalu još dugo zadržati na meniju.
Nakon interpretacije crnog rižota, isprobali smo i Sopalov klasik, dagnje s dashijem, koje bismo ovdje uvijek preporučili kao jedan od zicera. Slatkaste, mesnate i sočne dagnje u moćnom umaku, koji je najbolje zagrabiti školjkom pa sve zajedno posrkati, toliko su dobre da ih, zapravo, nikad nema dovoljno. Srećom, uz ovo jelo dobije se i kruh, pa uživanje ipak traje nešto dulje.
Jedno od jela koje bismo, složili smo se na kraju, vrlo lako mogli i preskočiti, jer je bilo toliko malo da smo u jednom zalogaju jedva uspjeli osjetiti sve što nam je osoblje pobrojalo da sadrži, Sopalova je interpretacija viške pogače. Veličine kovanice od 2 eura, jednostavno je presitno pa, zapravo, kada se u njemu uživa, većinski osjetite tijesto s tek nešto malo slankastog umaka od rajčice.
Glavna riblja jela bila su gof s chimichurrijem, koji je u svojoj jednostavnosti bio odličan, sočan, s taman dobrom količinom chimichurrija da ga lijepo zaokruži, i brancin s kremom od smokvina lista, kečapom od trešnje i umakom od kimchija. Riba je i u ovom slučaju bila dobro obrađena, ali još nam se više svidjela aromatična krema, koja je blago podsjetila na kokos i, u kombinaciji s kiselkastim trešnjama, lijepo upotpunila jelo. Umaka od kimchija je, pak, bilo premalo ili nije bio dovoljno intenzivan da bismo ga uopće osjetili na tanjuru.
Uz ribu, poslužena nam je Sopalova interpretacija Cezar salate, koju smo ovdje jeli već u nekoliko navrata i uvijek joj se rado vraćamo. Dvije kriške hrskave, svježe salate začinjeno je Cezar umakom s inćunima i posipano prahom od maslina i žumanjkom. Svježe, a bombastično u okusu.
Od mesnih jela isprobali smo black angus gyozu na kremi od gorgonzole s fermentiranim limunom i punjeno krilce s mole umakom, uz brokulu i čičoku. Meso u punjenju gyoze je bilo iznimno mekano, krema je bila blago slatkasta i dodatak limuna lijepo ju je podigao, ali voljeli bismo da je omjer kreme i gyoze ipak više išao u korist gyozi, jer je umak svojom jačinom na trenutak zasjenio glavnu komponentu.
Pileće krilce bilo je, pak, jedno od zanimljivijih jela večeri. Rade ga tako da ga otkoste, napune smjesom od focaccije i istarske kobasice, a zatim prže. Rezultat je sočan i mekan zalogaj iznutra, a krasno pucketav izvana. Najbolje ga je jesti iz ruke, jer tako je, čini nam se, doživljaj još bolji. Brokula s chili crunchem i miso pastom, još jedan od Sopalovih zicera, bila je standardno dobra, a pržena čičoka s xo aiolijem bila je toliko slasna da bismo je u svakom trenutku mijenjali za bilo koje klasične krumpiriće. Nakon ovog smo slijeda doslovno polizali prste.
Unatoč na prvu neobično malim porcijama, ovdje smo ipak već bili taman dovoljno siti, ali smo odlučili naručiti još jedno jelo s menija, za koju smo dobili nekoliko iskrenih preporuka. U pitanju je bila janjetina s prahom od dagnji i pireom od pastrnjaka. Jagnje&dagnje, kako nam je to predstavio simpatičan konobar, bilo je taman dovoljno aromatizirano začinskim biljem da napravi dobar kontrast intenzivnoj aromi mesa, a najviše nam se svidjela hrskava korica koju smo na kraju u slast počistili s tanjura. Uz ovakav komad mesa, ostale komponente na tanjuru i nismo previše doživjeli.
Na kraju, isprobali smo dva deserta (u degustacijskom meniju dobije se samo jedan od dva). Cheesecake je bio korektan, a od toga da ispadne dosadan i u zagrebačkim restoranima već previše puta viđen desert spasio ga je tek blago slatkast, ljepljivi umak od naranče. Canele od čokolade s dodatkom guancialea i hrskavog kupusa nas, nažalost, iako smo to na prvu očekivali, nije oduševio. Bio je gumenast, a dodaci na vrhu nisu bili dovoljno hrskavi da bi ga učinili zanimljivijim.
Jela smo kroz večeru popratili i vinima na preporuku osoblja (ovdje posebnu pažnju posvećuju prirodnim i biodinamičkim vinima). U pitanju su bili lagani Marcobarba Barbabianca, zatim nešto kompleksnija Marmor Collis kupaža i na kraju, bogat, blago slatkast Matosin Babić. Svako od navedenih bilo je sjajan odabir uz većinu jela koja su nam poslužena. Zapravo, mladi gospodin koji nas je posluživao svojim je šarmom i pomalo neopterećenim, a istovremeno dovoljno profesionalnim pristupom i dobrom informiranosti o vinima i jelima, definitivno zaslužan za još bolji doživljaj cijele večere.
Sveukupno gledajući, večera u Sopalu svakako je bila jedna od uzbudljivijih i zabavnijih koje smo u posljednje vrijeme doživjeli. Okusi su bili živi, lijepo izraženi, niti jedan tanjur nije bio dosadan ili nas umorio, svaki je bio maštovit i sadržavao je barem jedan neuobičajen element po kojem ćemo ga pamtiti. S obzirom na to da smo na kraju ipak bili prilično siti, ali ne i uspavani, porcije su se pokazale korektnima, ali pri nekim jelima, kao što je interpretacija viške pogače ili broj liganja na ‘crnom rižotu‘ količina bi ipak mogla biti malo veća. No, kada se u obzir uzme broj jela i kompleksnost, 50 eura za ovakvu večeru zbilja nam se ne čini prevelikom cijenom i na degustacijski meni u Sopal svakako bismo se rado vratili. Ekipa koja danas kuha u kuhinji Sopala pod vodstvom Katarine Vrenc, čini se, dobro je uigrana, a usluga koja prati njihovu ideju cijeli doživljaj lijepo zaokružuje. Stoga, već se veselimo vidjeti što će novog na meni donijeti ljetni mjeseci pred njima.
Komentari
0