Gostionica u neposrednoj blizini zagrebačke tržnice Dolac koja nudi autentičnu domaću građansku kuhinju - ima li jačeg magneta za svakog iole znatiželjnog turista koji želi "jesti kao lokalac". A ako na raspolaganju imate samo dvadesetak mjesta unutra i tridesetak na terasi, to znači da ste stalno puni, i to u svako doba godine, ne samo ljeti. I tako smo se još jednom uvjerili da mjesto u Ficleku za ručak obavezno treba rezervirati. Na sreću, vrlo ljubazno osoblje ponudilo nam je da sjednemo za šank, začas su nam pribavili barske stolce i nastavili u frenetičnom ritmu dalje obavljati svoj posao.
U Ficleku smo jeli više puta i uvijek mu se rado vraćamo - taj je restorančić nešto kao jedna od samo nekoliko preostalih pravih zagrebačkih gostionica gdje se još poslužuju domaća građanska jela, samo je ovaj nekako "zrihtan" za mlađu klijentelu. Hrana je gotovo uvijek vrlo dobra, a budući da su fokusirani na zagrebačke klasike kao glavnu temu, jedini kriterij po kojemu se mijenja jelovnik jest sezona. No neka su jela uvijek na meniju: ajngemahtec, faširanci, pohani picek, tafelšpic, zagrebački odrezak ili naravni teleći…
Za predjelo smo naručili salatu s tafelšpicom (11,60 €) i trgance sa šumskim gljivama (9,80 €), pomireni s tim da ćemo malo dulje čekati, ali nije nam bilo dosadno. Iskoristili smo prednosti pozicije na šanku i začas dobili domaći sok od višnje i Medvedgradov točeni Baltazar. Iako je bilo tek vrijeme ručka, atmosfera je bila stvarno povišena, gotovo uzavrela. Tome su, uz opuštene goste koji su glasno razgovarali na četiri jezika, prilično pridonosila i dvojica konobara s druge strane šanka koji su, premda zatrpani narudžbama i napeti do pucanja, cijelo vrijeme svoj posao radili sa smiješkom i uz šalu. Ostali su jurili od kuhinjskog pulta do terase, na kojoj su neprestano zastajkivali turisti i ogledali se tražeći slobodan stol kojeg nije bilo.
Za šank su pred nas napokon stigla predjela u obilnim porcijama. Trganci sa šumskim gljivama bili su pravi domaći, s aromatičnom mješavinom više vrsta gljiva među kojima nije bilo šampinjona niti bukovača. Klasična hladna goveđa salata s lukom i kuhanim jajima na listovima zelene salate bila je osvježavajuća i lagana, ali i dosta zasitna, a trebalo je ostaviti mjesta i za glavno jelo.
Za ajngemahtec su nam rekli da ga više nemaju i da se upravo kuha, ali nije nam bilo žao jer je taj dan u Zagrebu ionako bilo prevruće. Pa smo odmah prešli na glavno: naručili smo teleća jetrica na naglo (7,50 €), a nismo se mogli odlučiti hoćemo li za prilog pire ili restani krumpir, pa su nam ponudili po pola porcije od oba (3,60 €); uz drugo, faširance (7,90 €) iliti kosane odreske (usput, je li itko ikada doma faširane šnicle nazvao kosanim odrescima?), za prilog smo odabrali abšmalcane mahune (5,20 €), još jedno staro zagrebačko ljetno jelo.
Sva smo ta jela i prije jeli u Ficleku, jer ih jako volimo i ovdje ih vrlo dobro pripremaju. Ipak, ovaj put nismo bili bez primjedbi. Teleća jetrica, inače odlično ispečena, ružičasta iznutra, ipak nisu bila sasvim meka - svako malo pod zubima bi nam zahrskala neka žilica, jednostavno nisu bile precizno očišćene što je ipak važno za savršenu formu ove delikatne namirnice. Krumpir je, i pire i restani, bio odličan.
Ali faširanci! Čak bi i onima koji vole slanije bili preslani. Jednostavno je nemoguće da ovdje nije došlo do zabune u kuhinji - netko je očito posolio već posoljenu smjesu za faširance, jer ovakav se rezultat može dobiti samo pukom pogreškom. Šteta, jer su sami faširanci bili uzorno prženi, ali ih nažalost nismo uspjeli pojesti. Nije nas oduševio ni prilog, abšmalcane mahune. Bila je to kombinacija žutih i zelenih okruglih mahuna, onih u formi olovke, propisno zaprženih na masnoći s prezlama, odnosno krušnim mrvicama. Za to jelo uopće nije ključno jesu li mahune zelene ili žute, jesu li "olovke" ili od one plosnate vrste (o tome su odlučivale naše mame), ali nam se ipak čini važnim da restoran u neposrednoj blizini tržnice usred ljeta nudi svježe sezonske mahune, a ne smrznute - što nije, ako ste ih ikad sami kuhali, teško prepoznati.
Desert je još jednom spasio stvar. Iako nam se učinilo da je tijesto u štrudli od jabuka izloženoj na šanku na presjeku predebelo, pa smo oprezno odlučili podijeliti jednu, koja je ionako gotovo veličine šlape, smazali smo je u slast, Bila je jako dobra, sočna i nimalo preslatka (iako posuta štaub šećerom), a tijesto u koje smo bili posumnjali slasno i baš nimalo žilavo.
U Ficleku nude samo nekoliko kućnih custom vina: pjenušac, dva bijela i dva crna, koja, iako od različitih proizvođača, nose etiketu s imenom restorana. Bijela se često ovdje toče za gemišt, ali i za špricer, što je u nas rijetkost (ali i pomalo besmislena nostalgičarska dosjetka), dok su butelje sasvim solidne, a nude i nekoliko finih domaćih rakija.
Ficlek ćemo sigurno opet posjetiti jer stvarno volimo njihov duh i atmosferu, a pogreške i šlampavosti navedene u ovoj dobronamjernoj kritici su, vjerujemo, posljedica ritma u kojem su junački gorjeli od posla dok je barem pola drugih zagrebačkih restorana bilo zatvoreno zbog ljetne pauze.