Koncept zagrebačke pizzerije Papavero oduvijek nam je bio simpatičan. Možda zato što je cijela priča nastala iz ljubavi Slavonke i Talijana, a možda zato što smo ovdje uvijek jeli dobru pizzu po korektnim cijenama. Jesu li zadržali kvalitetu odlučili smo provjeriti sredinom prošlog tjedna, uzeli kratku pauzu od pisanja tekstova i recepata i zaputili se u Mlinove na ručak. Odmah na početku valja spomenuti kako prekoputa pizzerije postoji parkiralište, što je svakako plus, osobito ako ste u žurbi.
U Papavero smo stigli u 14 sati, taman u vrijeme ručka, a u restoranu su tijekom našeg boravka bila popunjena još samo dva stola, i to na jednostavno uređenoj terasi. Za vrijeme ručka posluživalo nas je simpatično, ali pomalo zbunjeno osoblje, no poslije nam se mlada djevojka ispričala i objasnila kako joj je ovo prvi radni dan u Papaveru, pa joj sitne nesporazume nismo zamjerili. Za predjelo smo naručili juhu od rajčice (24 kn) i bruschettu sa šparogama (38 kn), za glavno jelo odabrali smo tjesteninu s kobasicom (88 kn) i pizzu Bufalinu (74 kn), a za desert smo odlučili isprobati sezonsku Pavlovu (38 kn).
Juhu od rajčice odmah su nam podijelili u dva tanjura, baš kako smo to tražili, a čak i tako podijeljena, na stol je stigla poveća porcija. Bogatog okusa rajčice, blago kiselkasta, gusta i zasitna, juha je bila uistinu ukusna, no nismo shvatili zašto je bla posuta sezamom i bučinim golicama. Dobro bi funkcionirala i bez njih.
Bruschetta je na stol stigla odmah nakon juhe. Naručili smo je ponajviše zbog činjenice da sadrži svježe šparoge i poširano jaje kojem smo se posebno veselili, no kada smo ga počeli rezati, nastupilo je blago razočaranje. Naime, jaje je, očito, bilo predugo poširano i žumanjak se nije razlio, nego je ostao tvrdo kuhan i krut, što se kod jaja pripremljenih na ovaj način ne bi trebalo dogoditi. Tako je u ovom slučaju izostao čitav onaj "wow" efekt i kremasta tekstura žumanjka zbog kojih, zapravo, toliko volimo poširana jaja. Ipak, kruh je bio sjajno tostiran, dobro obložen masnoćom koja mu je dala na slasti, a zatim premazan umakom na bazi žumanjaka i češnjaka, prekriven sočnim šparogama i hrskavom slaninom. Da je samo žumanjak ostao tekuć, lijepo bi zaokružio dobro posložene okuse i teksture.
"Žacove najbolje tagliatelle", s kobasicom, tikvicama i stracchino sirom, koje smo naručili za glavno jelo, na stol su stigle u isto vrijeme kad i pizza, a osoblje nam je donijelo i dodatne tanjure kako bismo jela mogli podijeliti. Iako je pizza bila sočna, dobro se osjetio češnjak, mozzarelle je bilo taman dovoljno, a pečene rajčice bile su lijepog, slatkastog okusa, ručno rađena tjestenina ovaj je put bila znatno veće i ljepše iznenađenje. Kremasti umak od stracchina bio je pun pogodak i sjajno se složio s komadićima domaće kobasice, a još uvijek pomalo hrskave tikvice i menta lijepo u osvježile cijelo jelo. Dugo u nekom domaćem restoranu nismo pojeli tako dobru tjesteninu.
Za kraj smo naručili i Pavlovu, koja u izvornoj varijanti dolazi s kremom od limuna i jagodama, no ovaj su je put poslužili s malinama. I to je bio više nego dobar potez. Sjajna, kiselkasta krema od limuna u kombinaciji s osvježavajućim malinama zaintrigirala nam je nepce, puslice od meringe svojom su slatkoćom stvorile dobar kontrast, a žličnjak neutralnog tučenog vrhnja na vrhu poslužio je kao svojevrsni odmor od jakih, izraženih okusa ostalih sastojaka.
Uz dva predjela, dva glavna jela i desert popili smo i čašu vina i račun platili 279 kuna, što je itekako dobra vrijednost za novac s obzirom na dobiveno. Ekipa u Papaveru očito se trudi, dobro spaja okuse, kuha finu hranu i ne koristi vrhnje za kuhanje ili "prečace" kakve često viđamo u "talijanskim" restoranima kod nas. Ovo mjesto zato je dobra ideja za brunch, obiteljski ručak ili večeru udvoje, a kada se osoblje uigra i kada usavrši poširanje jaja, bit će još i bolje.