Čestitam si, majka sam već jubilarnih šest mjeseci! Još 35 puta toliko i bit će lakše (volim misliti da će sa 18 godina otići studirati u inozemstvo). Vrijeme je to kad bebin dinamičan život kinderbet-šetnja-sisa dobiva jednu sasvim novu dimenziju – dohranu, stručnim nazivljem rečeno. Drugim riječima, mala sisavka više nije samo na monotonom jelovniku majčine mljekare nego se gosti i raznoraznim stranim tijelima, kao što su jabuke, riža, mrkvica i svašta nešto. Aleluja, jedva dočekah! Ne zato što mi je postalo teško pružati mliječnu uslugu, to je sad već rutina kao pranje zubi, nego jednostavno zato što je to nešto novo, raznoliko i zanimljivo. A vjerujte, zanimljivosti vam u ovom stadiju jako manjka. Osim toga, sad imamo i nešto zajedničko – punopravno članstvo u klubu sveždera. Čak možemo i dijeliti obrok. Doduše, nisam baš luda za bepskim kašicama, ali ponjupam si i ja malo, čisto radi društva i pružanja primjera.
Smiješno zvuči činjenica da se najobičnije jedenje žlicom i gutanje mora mukotrpno učiti kao tablica množenja ili oblici nepravilnih glagola, ali eto, čovjekovo mlado mora i to proći. Zato sam znala da prvi susret s hranom baš i neće proteći tako da prčmoljica uz fanfare širom otvori usta, sve poslušno pomljacka i proguta, oblizne se i neverbalnim izričajem priopći mi: “Hvala, izvrsno si to pripremila. Ja bih još, molim te!” I tako, očekujući najgore, a nadajući se najboljem, odvrnula sam nekakvog umirujućeg Mozarta, izabrala svečani slinček, oboružala se strpljenjem i krenula… Nakon baltazarovskih premišljanja, izbor prve kašice pao je na rižine pahuljice. Zato što su bljutavo neutralne, pa kao takve dobra podloga za kasniju ekspanziju okusa u raznim smjerovima. Barem ja tako gledam na to. Školski sam ih zamutila slijedeći upute na kutiji, uz dragocjen dodatak vlastitog mlijeka, ne bih li budućoj minigurmanki olakšala put do srca i želuca. Reakcija na prvu žličicu bila je kao da joj uvaljujem strihinin. Na drugu i treću kao da uvaljujem strihinin posut kakaom. Poprište ovog povijesnog događaja na kraju je izgledalo kao da je eksplodirala velika atomska kašica. Ali na kraju je nešto čak i došlo do cilja – za početak sasvim dovoljno. Dan za danom, žličica po žličica više. Postupno smo u ponudu uvrstili i jabuke i kruške i proso, sve iz kućne radinosti, dakako. Jedanput sam ponudila i eko kašicu renomiranog proizvođača, da vidim hoće li joj prijati bolje od mojih kreacija. Naravno, mala izdajica opalila je šamar majci i njezinim recepturama, sunce li joj žarko. Otad kao alkemičar kemijam i tražim tajnu formulu savršene kašice – kuhano ili ribano voće, više ili manje pasirano, s vodom ili mlijekom, sa žitaricama ili bez, gušće ili rjeđe…
Moje čedo očito nije jedna od onih beba izjelica koje već drugi dan praktički same barataju žlicom i jedu slasno kao da ste izgladnjelom drvosječi stokilašu dali lonac čobanca. Tješim se, bolje da filigranski strpljivo, pedantno i polako izgrađuje svoje hranidbene vještine, pa da postane prava majstorica zanata. Rim nije sagrađen u jednom danu, što bi rekli Englezi. Probirljiva se gospođica zasad ipak više drži one: “Nema tice do cice”. A sad već opuštena majka cicovlasnica, koja je postala pravi multipraktik – i hrana i kuharica i osobna kušačica i konobarica – odbacila je gotovo sve prehrambene inhibicije i gušta u okusima izmaka ljeta i dolaska jeseni. Ajvari i pinđuri frcaju na sve strane, pljušte šljive, kukuruz, vrganji, tamane se bučnice, a apsolutna miljenica je gospođa bundeva, koja skonča ili kao gusta juha ili rižoto. Može čak i na kruh, kao fantastičan pekmez s dodatkom cimeta ili đumbira (zahvaljujući OPG-u Iličić). Za njoke baš i nemamo vremena. Ali zato će, nadam se, biti vremena za kompote (dobri za podmazivanje dojilja) od dunja i jabuka. Najesen posebno prija i englesko tamno pivo St. Peter’s s medom. Dakako, u rijetkim večernjim prilikama i nakon odrađene mliječne šihte.
Tijekom trudnoće baš i nisam imala nekih zanimljivih fiksacija s hranom pa to očito sad nadoknađujem. Naime, u maratonskim šetnjama kolicima pekarnice su mi redovita postaja i nemam pojma zašto, ali razvila sam fetiš na kroasan s čokoladom, koji nikad prije u životu nisam jela, smatrajući općenito pekarski asortiman trećerazrednim
napojem samo za slučaj nužde. A sad se bacam na čokokroasane kao paparazzi na najmanji nagovještaj obnažene kraljevske sise. Opsesija mi je isprobati ih sve i postati hodajuća monografija zagrebačkog čokoladnog kroasana. Eto, sto dojilja, sto ćudi. Moglo je biti i nešto gore, tipa opčinjenost burecima ili opsesivno-kompulzivno žderanje gumenih bombona. E, da mi je kroasan za svako “brzo će vam to proći” koje sam čula kao komentar na svoj majčinski staž… Meni se pak ovih šest mjeseci vuklo sporo kao hrvatsko pravosuđe, ali sad stvari napokon polako sjedaju na svoje mjesto. I suživot je cvrkutaviji otkad je kćerce postalo tolerantnija i perceptivnija osobica pa me počasti mirom i tišinom dok vani jedem gablec ili kakav jednostavniji obrok. Sreća je u sitnicama, a mir u punom želucu.