Filmski festival u Cannesu nesumnjivo je najspektakularniji festival u svijetu sedme umjetnosti. Ove godine održan je jubilarni 75. po redu. Ni jedna druga dodjela nagrada ne može konkurirati Cannesu po važnosti, blještavilu, glamuru i medijskoj popraćenosti. Tijekom festivala u gradu boravi oko 230.000 ljudi što je tri puta više od populacije Cannesa. Svi restorani i hoteli su prepuni, a za najam stana trebate imati dubok džep, jako debele živce i osnovno znanje francuskog jezika koje vas može doslovno spasiti. Gotovo 4000 predstavnika medija iz cijelog svijeta dolazi popratiti zbivanja na crvenom tepihu i filmskim projekcijama koje se održavaju u kongresnom centru Palais de Festival. Snimanje selfija na crvenom tepihu strogo je zabranjeno unatrag nekoliko godina odlukom Thierryja Fremauxa, direktora festivala, koji smatra da dolaskom u Cannes želiš vidjeti filmove, a ne biti viđen.
Trenutno se još čeka na ovogodišnje egzaktne brojke koje bi možda mogle biti nešto niže jer ruskim novinarima i filmašima nije odobreno sudjelovanje u znak podrške Ukrajini, čime organizacijski tim ističe i političku važnost festivala. Godišnji budžet iznosi oko 20 milijuna eura. Samo prestižna nagrada Zlatna palma koju dobiva najbolji film vrijedi oko 20.000 eura, a izrađena je od 19 listića 18-karatnog zlata i nosi potpis francuske draguljarske kuće Chopard. Moć koju ima ovaj filmski festival upravo je zapanjujuća, a možda se najbolje očituje u rečenici filmske dive Brigitte Bardot: “Prvi put sam se pojavila u Cannesu, mislim 1953. Tad sam imala 18 godina i nitko nikad nije čuo za mene”. Teško da možete pronaći i jednu zvijezdu koja odbije doći u Cannes. Primjerice, Tom Cruise je prošetao crvenim tepihom nakon točno trideset godina kako bi promovirao film Top Gun: Maverick. Iako prezire intervjue, ne odbija davati autograme pa je prije premijere gotovo sve fanove namirio svojim potpisom zbog čega je projekcija filma kasnila sat vremena. Hrvatska se ove godine pak predstavila kroz dva filma snimljena u manjinskoj koprodukciji kompanije 4Film koju vodi producentica Anita Juka. Riječ je o turskom filmu “Dani suše” renomiranog redatelja Emina Alpera te ukrajinskom “Vizija leptira” u kojem uloge imaju glumci Edvin Liverić i Daria Lorenci Flatz. Osim spomenutih hrvatskih filmaša, Zlatko Burić ostvario je zapaženu ulogu u filmu “Triangle of Sadness” koji je ujedno osvojio i najvažniju nagradu, Zlatnu palmu.
Ono što je gotovo jednako važno koliko i prisustvovanje filmskim projekcijama su partyji. Tome svjedoče i cijene pozivnica koje su se znale kroz godine pojavljivati na crnom tržištu, a dosezale su i do tisuću eura. Organizacija zabave u čast prikazanom filmu važan je i sudeći po renomeu i nužan kanal komunikacije za promociju filmske scene neke zemlje ili pojedinog filma. Ove godine je prvi put organiziran hrvatski party u večernjem terminu i to na doista spektakularnoj lokaciji u strogom centru Cannesa, na plaži Mademoiselle Gray. Usporedbe radi, nekoliko stotina metara dalje nalazi se plaža 3.14 gdje su svojevremeno uživali Cameron Diaz i Johnny Depp. Zabavu su organizirali Hrvatski audiovizualni centar i Hrvatska turistička zajednica, a za ulazak se tražila i pozivnica više. Uglavnom su se služili istarski sirevi, maslinovo ulje i pršut obitelji Marin uz nekoliko toplih i hladnih jela u tapas varijantama poput junećeg carpaccia, janjećih ražnjića s ružmarinom i češnjakom, hrskave dimljene mozzarelle, čokoladnih eclairsa i punjenih patlidžana. Jedna od zabavnijih anegdota je zabuna francuskih konobara koji su Pelin Antique zamijenili za vino pa su ga dobrom dijelu gostiju točili kao najboljim prijateljima na svadbi - po 1,5 dl.
Osim zakupa prostora na plažama, popularno je praviti partije na krovovima hotela. Tako je primjerice party za film “Decision to leave” fenomenalnog redatelja Park Chan-Wooka održan na prelijepoj terasi uz bazen na vrhu Five Seas Hotela. Iako biste u Cannesu očekivali razuzdane zabave gdje šampanjci teku u potocima i gdje ne znate gdje biste se okrenuli od velikog izbora specijaliteta, to više nije baš tako. Zabave su mnogo umjerenije, organizatori nisu toliko rastrošni kao što su to bili 90-ih godina ili još početkom ovog stoljeća, vrlo su oprezni glede širenja koronavirusa pa na zabavama nema vesele gomile koja pleše i slavi život kao da ne postoji sutra. Zapravo je s dolaskom ekonomske krize 2008. nestao pojam ekstravagancije na zabavama što se posebno odrazilo na gastronomsku ponudu.
Sličan koncept partyja održan je u čast filma “Broker” još jednog južnokorejskog redatelja Hirokazu Kore-ede, i to na plaži u sklopu turbopopularnog hotela Barrière Le Majestic u ulici Croisette, žili kucavici Cannesa. Ondje su rado boravile brojne zvijezde poput Scarlett Johansson, Roberta De Nira, Eve Longorije i Diane Kruger. Nakon nekoliko čaša šampanjca Moet & Chandona shvatili smo kako restoran BFire na spomenutoj plaži gdje se odvijao party vodi Mauro Colagreco, argentinski kulinarski fenomen koji je proslavio restoran Mirazur u Mentonu, proglašen najboljim na svijetu 2019. i ima tri Michelinove zvjezdice. Ponuda hrane nije bila superiorna onoj posluženoj na hrvatskom partyju. Uglavnom su se bazirali na zalogajima poput macaronsa, mozzarelle s rajčicama na štapiću, kozicama, teriyaki piletini i sličnom.
Budući da se u Cannes slijeva more ljudi za vrijeme festivala, velik je broj onih koji nisu uspjeli doći do pozivnice. Tako se filmaši, novinari, producenti i distributeri skupljaju na terasi spomenutog luksuznog hotela Barrière Le Majestic gdje pričaju o novim poslovnim prilikama ili se druže u mnogo neformalnijem izdanju u baru Le Petit Majestic. Osim Majestica, poslovni razgovori, a ponekad i intervjui sa zvijezdama vode se u prostoru hotela Martinez, ali i povijesno značajnog InterContinental Carltona koji je trenutno zatvoren zbog renoviranja. Inače Carlton je bio omiljen hotel ne samo Quentinu Tarantinu, Clintu Eastwoodu, Antoniju Banderasu, Umi Thurman, već i Grace Kelly. Posljednjih godina filmske zvijezde najviše kategorije najradije borave nekoliko kilometara od Cannesa i to u superluksuznom Hotel du-Cap-Eden-Roc u Antibesu. Danas zvijezde ipak rjeđe zalaze u restorane u centru grada jer se vijest vrlo brzo pročuje među stotinama znatiželjnih fanova i paparazza.
“Otišao sam restoran za vrijeme pauze nešto pojesti. U trenu kad sam trebao izaći iz restorana, shvatio sam što je zapravo Cannes! Nakon dva sata, doslovno 500 ljudi čekalo je na moj izlazak. Morali su me iznijeti na rukama do automobila jer jednostavno nije bilo šanse za normalan prolazak”, svojevremeno je izjavio Robert Pattinson nakon posjeta restoranu Tetou.
Ovaj megapopularni restoran zatvorio se 2018. godine, a bio je omiljeno mjesto bogatih i slavnih poput Josephine Baker, Orson Wellesa, Sharon Stone i Angeline Joile.
Jedan od najpopularnijih restorana je talijanski restorančić Da Laura gdje rado večeraju zvijezde, ali i obični smrtnici. U šarmantni restoran, smješten u zgradi koja je nekad pripadala prodavaču kamenica, voljele su doći Tilda Swinton, Naomi Campbell i Kirsten Dunst. Cijene su normalne koliko to mogu biti s obzirom na to da se nalazite u Cannesu za vrijeme najvažnijeg događaja u godini. Restoran je sve dane bio krcat, ljudi koji su imali rezervaciju stajali su strpljivo u redu sve dok vlasnik ne bi došao i rekao im kako danas neće ući. Mi smo uspjeli rezervirati večeru treći dan nakon dolaska, kiša je lijevala kao iz kabla, a osoblje se našlo u problemu jer nisu mogli postaviti isti broj stolova kao i za lijepa vremena. Ipak, zasjeli smo i obećali naručiti bocu vina. Za početak smo uzeli porciju miješanih predjela pa se tu našlo malo kapara, dobre salame, malo carpaccia s umakom i salata od hobotnice. Kasnije su nam preporučili tjesteninu s vrganjima i kobasicom te risotto dana s tartufom i za kraj obavezan tiramisu. Sve je bilo jako ukusno! Cijene jela se kreću uglavnom između 25 i 30 eura, a boca vina od 50 do 400. Ovdje će vas spasiti umijeće pregovaranja na talijanskom jeziku ako ne želite izaći siromašni poput crkvenih miševa jer vam na početku uopće ne daju vinsku kartu već pošalju čovjeka koji će za vas najbolje sljubiti vino i hranu. U početku nas je zanimalo što bi nam predložio i naravno da je preporučio jedno od najskupljih vina na karti, pa treba biti oprezan ili trijezan kod naručivanja. Ipak, vinske prevare ne trebaju narušiti dobar osjećaj da ste u Cannesu jer ovdje se na koncu baš dobro jede i osjeća!
Nedaleko od kongresnog centra gdje se odvija cijeli šušur nalazi se restoran Astoux et Brun. Nije nam poznato da su ondje viđene filmske zvijezde, ali brojni sudionici Festivala jedu upravo ovdje. To nimalo ne čudi jer je ova brasseria fenomenalno mjesto za kamenice i čuvenu riblju juhu (Soup de poisson). U kutu goleme terase, nekoliko muškaraca čisti kamenice, stolovi su baš uvijek krcati, a osoblje gotovo trči da sve goste posluži i - nevjerojatno, ali istinito - služi se tečnim engleskim jezikom. Imaju nekoliko vrsta kamenica, mogu se kombinirati različite vrste, šest kamenica u prosjeku stoji oko 20 eura, ovisno o kvaliteti i području s kojeg dolaze. Kamenice se poslužuju na velikom ovalu, na mljevenom ledu, uz nekoliko kriški limuna. Košarica kruha i maslaca i oval s kamenicama stiže na malom stalku pa sve izgleda kao nekakva instalacija. Dok ne dođu kamenice, možete se zabavljati puževima koje vadite iglicom i umačete u dvije vrste umaka, kremasti i kiseli, što je zabavno iskustvo. Što se tiče riblje juhe, ovdje je doista fenomenalna i košta 16 eura. Iako se radi o izvorno siromaškom jelu, ova prebogata juha prava je bomba okusa ribe, rajčice, začina i maslinova ulja. Sve to dodatno još oplemenite ribanim gruyereom i tostiranim komadićima kruha, a za dodatni šmek možete umiješati i kremasti umak koji okusom podjseća na riblju jetru s majonezom, ali u juhi itekako funkcionira.
Nedaleko od ove restoranske institucije koja posluje još od 1953. nalazi se i La Pizza. Ovaj kultni restoran nije mnogo mlađi od Astoux et Bruna, otvoren je 1960. Ne primaju rezervacije za društva manja od 10 ljudi pa je i ovdje velika lutrija dobiti stol. Ovdje možda ne dolaze zvijezde, ali valjda dolazi cijeli grad pojesti pola pizze koja pada s tanjura i prebogato je nedjevena svime i svačime. Ako neko mjesto ocrtava šušur Cannesa, onda je to La Pizza. Imaju toliko konobara da ih je teško izbrojiti, stalno se izmjenjuju - jedan vam nosi vino, drugi jelo, treći vam naplaćuje, četvrti vam uzima stolicu jer je potrebna drugom stolu, peti vas ispraća i tako redom.
Osim restorana, posjetili i smo i tržnicu što je nama obavezna postaja kod posjeta bilo kojem gradu. Ipak, čini se kako to nije neophodno u slučaju Cannesa. Skromna ponuda štandova koji gotovo plove u zrakopraznom prostoru goleme zgrade tržnice pomalo nas je iznenadila. Ipak, potpuno je jasno kako je ova tržnica sasvim dovoljna za mali gradić od nešto više od 70.000 stanovnika. Oni koji dolaze na Festival sigurno se radije zanimaju za lokacije dućana poput Cartiera, Guccija, Louisa Vuittona nego za ponudu na tržnici. Ribarnica na tržnici također je vrlo skromna i daleko je bolja ponuda u privatnim ribarnicama smještenim u uskim uličicama strogog centra. Isto je sa sirom koji je daleko atraktivnije isprobavati u specijaliziranim prodavaonicama.
Osim posjeta šarmantnim kavanama, restoranima i barovima, predstavnici medija ne propuštaju zajednički ručak koji se već ritualno organizira u dvorcu na vrhu grada. Glavno jelo je uvijek isto: bakalar pripreman 48 sati s lešo povrćem i kremastim aioli umakom te hollandaise umakom. Za predjelo su poslužili tradicionalnu vrstu pogače pod nazivom pissaladière. Radi se o tijestu vrlo sličnom domaćoj pizzi nadjevenoj karameliziranim lukom, crnim maslinama i inćunima. Ručak se odvija u drugom tjednu festivala nekoliko prije završetka manifestacije i to u atriju stoljetnog dvorca Place de la Castre. Svi predstavnici medija sjede za dugačkim zajedničkim stolovima, svira limena glazba, a uzvanike pozdravljaju gospođe obučene u stare nošnje prepune cvijeća. Lokacija je iznimna jer odande puca pogled na cijeli Cannes i marinu ispunjenu luksuznim jahtama.
Čak i oni kojima glamur i blještavilo ne predstavlja mnogo, ali vole i cijene filmsku umjetnost, barem bi jednom u životu trebali doći u Cannes. Takvo iskustvo teško se može prepričati, ali vas obogaćuje za cijeli život.