Iako je zbog pandemije covida bila teška i izazovna, godina iza nas ostat će ubilježena po niz dobrih stvari u vinarstvu. Rekordna berba medalja na internacionalnim natjecanjima posljedica je sad već više od desetljeća dugog podizanja i uravnoteživanja kvalitete vina u sve četiri hrvatske vinske regije. U znanje i tehnologiju ulagalo se najviše, u obnovu vinograda također. Izraslo je sijaset novih podruma i vinarija. Utakmica između vinara nikada nije bila veća. Danas su sve više posvećeni tradicionalnim sortama svog kraja, bile one autohtone ili ne. Nema više svaštarenja i nepoznavanja tržišta.
Potrošači su također sve informiraniji. Sve je to urodilo rastom prosječne kvalitete vina u svim cjenovnim razredima. Puno se putuje radi prikupljanja iskustva, a i u Hrvatsku dolaze iskusni inozemni stručnjaci. U konačnici, dobar turističkih rezultat posljednjih godina rasteretio je viškove u podrumima i omogućio da vinari pokažu ono najbolje od sebe. Čiji je uspjeh najznačajniji? Tko je najviše obilježio godinu iza nas? Koji su trendovi stabilni i važni za hrvatsku vinsku scenu? Pročitajte u nastavku.
MOTOVUNŠTINA U DOSAD NEZABILJEŽENOM KONTINUITETU IZVRSNOSTI
Rijetko viđena koncentracija kvalitete na tako malom prostoru kao što je Motovunština siguran je znak da je to jedno od najperspektivnijih vinskih područja Hrvatske. Radi se trenutno i o malom broju komercijalnih vinarija, njih samo pet koje su aktivne na širem tržištu. Vinogradara ima značajno više, međutim većina se još nije odlučila za rizičan posao izgradnje vinskog brenda. Taj su posao prepustili spomenutoj petorki, a to su abecednim redom; vinarije Benvenuti, Bertoša, Fakin, Tomaz i Valenta. Oni su svojim vinima nametnuli Motovunštinu kao mjesto na kojem se rađaju ponajbolji terani svijeta (Hrvatske, Slovenije i Italije), iako i iz drugih dijelova Istre, kao što su Bujština i Poreština, mogu doći iznimna vina od terana.
Okolica Motovuna daje i neke od ponajboljih malvazija. Malvazija iz Motovuna afirmirala se i prije terana, prvo osvajanjem uzastopnih šampionskih titula vinarije Benvenuti na Vinistri, a potom neprekidnim nizom zlatnih i platinastih medalja na natjecanjima Decanter i IWC koje uredno u kontinuitetu osvajaju vinarije Benvenuti, Fakin i Tomaz. Vinarije Bertoša i Valenta pristigle su na vinsku scenu nešto kasnije pa imaju manji broj internacionalnih priznanja, ali su kvalitetom uz bok prethodnim trima i od njih se tek očekuju veće stvari u budućnosti.
Svi vinogradi spomenutih vinarija nalaze se na kratkom potezu od okolice Kaldira, jednog od najviših vinogradarskih položaja u Istri, do okolice Motovuna. Dakle, na potezu od samo nekoliko kilometara. Godina 2021. jest godina kontinuiteta uspjeha, pa su s Decanterova natjecanja pristigle platinasta medalja za muškat Benvenuti i zlatna medalja za malvaziju Fakin. U 2020. na istom su natjecanju zlata osvojili Tomaz i za teran i za malvaziju i Fakin za teran. U godinama prije toga su u sve vinarije Motovunštine pristizale nagrade koje potvrđuju ono što sada sve više ljubitelja vina zna - da je Motovunština izvor odličnih vina. Najveće postignuće vjerojatno u cijeloj Hrvatskoj ostvarila je vinarija Benvenuti, koja je sa svakom od tri sorte kojom se bavi, malvazijom, teranom i muškatom, osvojila najprestižnija svjetska priznanja, trofej na IWC-u ili platinu na Decanteru.
BENVENUTI SANTA ELISABETTA 2017
Osim spomenutih nagrađenih i najvišim ocjenama ocijenjenih vina, vinarija Benvenuti proizvodi i vjerojatno najtraženije vino u Hrvatskoj, Santa Elisabettu. Santa Elisabetta stopostotni je teran s istoimenog položaja čija se cijela produkcija proda u samo tjedan-dva nakon puštanja na tržište. Potražnja za njom je tolika da se liste rezervacija za nadolazeću berbu otvaraju punu godinu dana prije lansiranja. Ona je teran visoke koncentracije, bogat i živ, s obiljem crnog voća i višnjastih tonova na nosu i u ustima, kao i aromama mineralnog, začinskog i voćnog karaktera. Okusa kompleksnog i dubokog, sasvim dozrelih tanina, savršenog balansa i iznimno dugačkog trajanja. Vino s vijekom trajanja od minimalno dva desetljeća od berbe te jedno od najviše ocijenjenih hrvatskih vina kojem je čak i čuveni svjetski kritičar Andrew Jefford posvetio cijelu stranicu svoje kolumne u magazinu The World of Fine Wine.
ASOVI BUJŠTINE SA ZRELIM MALVAZIJAMA U NIKAD ČIŠĆOJ I BOLJOJ FORMI
Pod Bujštinu u vinskom smislu spada sve što se nalazi zapadno od rijeke Mirne i sjeverno od Grožnjana. Tu se rodila većina istarskih asova poput vinarija Cattunar, Clai, Coronica, Degrassi, Kabola, Kozlović i Veralda. Čak i vinarija Matošević, čiji se podrum nalazi na drugom dijelu Istre, ovdje uzima grožđe za neke od svojih najvažnijih etiketa poput Malvazije Alba, Alba barrique i Alba antiqua. Navedene vinarije već su dulje vrijeme sinonim za najvišu kvalitetu vina, a osobito malvazije.
Sa svježom malvazijom ništa se značajno nije zbilo zadnjih godina. Kvaliteta je visoka i pouzdana i sve im se veći broj drugih vinarija pridružuje s jednako dobrim vinima. Međutim, velike su se promjene dogodile s odležanim malvazijama bile vinificirane i dozrijevane u inoksu, drvu ili nekom trećem mediju, bile macerirane ili ne. Stilski su se jako približile. Ponajviše tako da kvalitetnije izražavaju sortnu i terroirsku autentičnost, to jest da je utjecaj drva smanjen na minimum. Dakle, zrele malvazije današnjice više ne obilježava tijelo i punoća, jer odavno više ne traje natjecanje u snazi alkohola, nego ih krase zrele sortne arome žutog voća i finih začina te puni i krepki tek specifičnog malvazijskog karaktera. Zrela suha malvazija aromatski nije osobito izražena, naročito ne na razini nekog sauvignona ili rieslinga, ali ima lako prepoznatljiv okus koji, kada je vino dobro, posjeduje slast i krepkoću. Danas su zrele (odležane) malvazije Bujštine po dubini i intenzitetu okusa, kao i finoj mineralnosti na razini najfinijih internacionalnih vina svijeta.
VERALDA, AMBRA 2017
Vinarija Veralda u veoma je pozitivnom razdoblju i vina su joj u ovom trenutku na najvišoj razini u njezinoj povijesti. Ambra je relativno nova etiketa i zajedno s čuvenim Istrijanom čini perjanice vinarije. Istrijan je teran, a Ambra je macerirana malvazija. Duboke je tamnožute boje. Bogata i izražena mirisa s pregršt aroma prezrelog voća, začinskih vaniličnih tonova i kvaščanih nota. Punog je tijela, krepkog okusa, niskih kiselina, s obiljem slasti porijeklom iz drva i iz visoke zrelosti grožđa, na retrookusu ugodno pikantnog, mineralnog i blago gorkastog finiša. Svakako spada u elitni razred zrelih istarskih malvazija.
DALMATINSKI ROSÉ - RAĐA SE HRVATSKA PROVANSA
Dalmacija prednjači u broju etiketa kad je riječ o ružičastim vinima Hrvatske. Klima i tlo te brojnost i svojstva lokalnih crnih sorata slični su onima iz južne Francuske, odakle dolaze najbolja ružičasta vina na svijetu, i daju Dalmaciji očitu prednost u odnosu na druge vinske regije Hrvatske. Dalmatinski je vinari zasad dobro koriste jer uz količinu i broj etiketa vina od roséa proporcionalno raste i njihova kvaliteta.
Praksa proizvodnje ružičastog vina kao nusproizvoda crnog sve je rjeđa pojava, jer vinari shvaćaju da rosé postaje ozbiljna tržišna kategorija u kojoj će opstati samo oni s najboljim omjerom cijene i kvalitete, kao i s primjerenim dizajnom dostojnim restoranskih stolova. Od svih dalmatinskih vinogorja, sjeverna Dalmacija najviše sliči provansalskim položajima. Vinogradi su uvučeni u unutrašnjost, klima je gotovo identična, sortiment je ponekad isti zahvaljujući prisutnosti sorata s područja Rhone i Provanse poput grenachea i syraha u ovom dijelu Dalmacije, a ponekad je različit zbog domaćih sorti poput plavine, međutim i dalje je stilski vrlo sličnog izričaja s onima najcjenjenije regije za rosé na svijetu.
Kaštelani također rade dobar rosé jer je njihov crljenak (tribidrag) jedna od najpoželjnijih sorti za rosé. Dolazi rano, lako nakuplja sladore u grožđu i uvijek dobro čuva kiseline. K tome je i solidno rodan. U dalmatinskom zaleđu je plavina (plavka) čest izbor za rosé, kao i merlot, najzastupljenija internacionalna sorta ovog kraja. Kad dolaze u blendu, sjajno se nadopunjuju i tvore vrlo šarmantna vina za svakodnevnu upotrebu. Plavac mali je zbog dominantne zastupljenosti u vinogradima ipak najčešći izbor i pokazuje se kao izvrstan materijal za rosé. Puno je aromatičniji nego kad dolazi kao crno vino, a opet posjeduje svoju tipičnu mediteransku zrelost i punoću te od svih sorti ipak nudi nešto što je autentično dalmatinsko, što manje sliči na internacionalne uzore, što je originalno i svoje.
KORTA KATARINA ROSE 2020
Vinarija iz Orebića jedna je od prvih proizvela ambiciozan rosé u Dalmaciji. Blijede ružičaste boje, ljuske crvenog luka, malo naginje prema mesu lososa. Miriše nježno, na arome voćnog profila, među kojima preteže jagodičasto voće, osobito maline, s ugodnom notom herbalnosti i svježine u pozadini. Ima dodir tanina i lijepu kičmu, elegantno je, osvježavajuće, a s karakterom i potencijalom za čuvanje nekoliko godina.
GRK I POŠIP S DEFORE VUKU KORČULU NA DALMATINSKI PIJEDESTAL
Dobar glas korčulanskih vina seže još u doba socijalizma, kada su se prvi put na širem tržištu počeli spominjati nekakav pošip i tamo neki mitski grk, koji je rijetko tko probao, ali su svi znali da je dobar. Pošip je rastao jako brzo zahvaljujući vinarijama Smokvica i Čara, koje su ga putem Badela i drugih velikih distributera tadašnjice instalirale na police trgovina širom Hrvatske. Ipak, pravu popularnost postigao je tek u današnjoj Hrvatskoj, kada je krenula njegova masovna ekspanzija. Posljednja dva desetljeća postao je toliko popularan da je prerastao u vodeću svedalmatinsku sortu koja se uzgaja u svakom kutku Dalmacije.
Grk je pak, zbog prirode cvijeta prije svega (radi se o sorti koja se ne može sama oprašiti), ostao gotovo endemsko korčulanski (ima ga još nešto malo u starim vinogradima Konavala) vezan na uski okoliš Lumbarde. Za početno očuvanje imidža pošipa kakav danas znamo zaslužna je zadruga Čara, koja se uvijek trudila držati visoki standard kvalitete, međutim istinski interes tržišta potaknule su vinarije Grgić i Krajančić. Prvo je slavni Miljenko Grgić upravo pošip odabrao za svoje hrvatsko bijelo vino te pokazao da može jako dobro dozrijevati u drvu i da može biti puno više od običnog vina za brzu potrošnju, a onda je Krajančić svojim pošipom Intrada ukazao da, osim što ima karakter ozbiljnog vina, pošip može biti i atraktivan, aromatičan, uravnotežen i svjež, bez južnjačke težine ili gorčine.
Ta dva pošipa pokrenula su revoluciju koja je urodila masovnim podizanjem novih vinograda pošipa po cijeloj Dalmaciji i postavila ustaljeni današnji standard pošipa s dva lica, svježim i zrelim, koja i danas postoje i dominiraju. Grk je nekako ostao u sjeni cijelog tog šušura koji se odvijao oko pošipa, a to je značilo da je s ostalim vinima s Lumbarde osuđen na lokalno tržište, uglavnom turiste ili kao poslastica za dobro upućene. Vinarije Cebalo i potom Bire prve su počele prodavati grk izvan otoka, u Zagreb i Split i interes je počeo rasti sve više. Bire je ubrzo stekao status jednak Krajančićevu, gotovo kultni. Odlučio je potom proširiti se na napuštene tradicionalne položaje na kojima su nekoć bili vinogradi, na stranu otoka koja gleda na more i koju zovu Defora. Drugi vinari s Lumbarde također su tamo zasadili vinograde, a najvažnije je da je to učinila i obitelj Batistić-Zure, jer su u 2021. baš vinarije Zure i Bire osvojile platinaste medalje na Decanteru za svoje pošip i grk i povukli Korčulu i Dalmaciju bliže svjetskoj eliti.
BIRE, GRK DEFORA 2018
Dublje žućkaste boje sa zlatnom nijansom. Jako bogata mirisa u kojem se tostirani lješnjaci prepleću sa zrelom voćnošću marelica i s kandiranom limetom u pozadini. Intenzivnog okusa koji odlikuje savršeni balans zrelosti i svježine, na nepcu kremastog i zaobljenog, na sredini voćnog, na finišu mineralnog. Slojevito vino savršenog balansa koje svakim prinošenjem čaše nudi nove doživljaje. Platinasta medalja na zadnjem Decanterovu natjecanju i iznimnih 97/100 bodova.
PRIRODNI VINARI NADŽIVJELI TREND I SMIJEŠI IM SE STABILNA BUDUĆNOST
Prirodni vinari i njihov beskompromisni mentalitet donijeli su puno dobra svijetu vina generalno. Baš svaki sudionik vinske scene počeo je promišljati o potrebi, neophodnosti i količini intervencija u vinogradarstvo, a i podrumarstvo. Herbicide sve veći broj vinara (ako ne i značajna većina) više ne želi koristiti u vinogradima, a kod pesticida i fungicida izbjegavaju se sistematici i traže manje štetna i što više ekološka rješenja. Napretkom znanosti jednom će se vjerojatno doći do potpuno učinkovitih modela suživota prirode i vinogradara, u kojem će jedno drugom obogaćivati, a ne sužavati životni prostor, no to je još proces, koji izgleda da ide u dobrom smjeru.
Osim poticanja svijesti o okolišu, prirodni vinari su donijeli još neke važne novitete u svijet vina. Prije svega minimum intervencije u podrumu i vina jantarne boje. Prvo, minimum intervencije vratilo je neke okuse i arome koje su nestale s uvođenjem kontrolirane temperature fermentacije u osamdesetima, dakle vina koja nemaju voćnih i herbalnih aroma, nego imaju notu oksidativnosti i podsjećaju na vino mog djeda, to jest na tradicionalna, pomalo rustikalna vina, ali puno intenzivnijeg okusa. Dakle, figurativno, žrtvovani su šminka, krema, parfemi i odjeća da bi se pokazao prirodan izgled, bio on lijep ili ne. Tu smo spoznali neke fantastične stvari i podsjetili se na zaboravljene okuse ili pak upoznali sasvim nove.
Drugo, jantarna (narančasta) vina su možda najvažnija novost koja je stigla s prirodnim vinarima. Radi se praktički o četvrtoj boji vina, koje smo dosad dijelili samo na tri. Ona ne moraju biti od prirodnih vinara da bi bila jantarna, jer radi se samo o maceraciji bijelog ili slabije pigmentiranog grožđa, a to može raditi bilo koji vinar, konvencionalni ili prirodni. Što se u konačnici i dogodilo. Međutim, kao podrumsku praksu vratili su je u život upravo prirodni vinari. Danas je malo vinara koji se nisu okušali s tom četvrtom bojom, pa recimo Galić, koji je klasični konvencionalac, ima izvanredno jantarno vino pod nazivom Macerator, a većina prirodnih vinara bijela vina na drugačiji način gotovo da i ne radi, pa primjerice Clai radi isključivo jantarna vina od bijelih sorti poput malvazije. Kvalitetna vina prirodnih vinara kao što su vinarije Clai, Tomac, Piquentum i Enjingi među nosivim su stupovima cijele te scene u Hrvatskoj i od njih ostali, a ima ih dosta, uče. Njihova su vina izvanredne kvalitete, prodaja im je stabilna i uredna i izvrstan su obrazac praksi u vinogradu i podrumu, i ne doima se da će se skoro išta promijeniti na lošije.
TOMAC, AMFORA TRAMINAC 2017
Jedno od najljepših prirodnih i jantarnih vina Hrvatske. Dublje zlatne boje koja naginje prema starom zlatu. Intenzivnog i atraktivnog mirisa tipičnog za traminac s puno cvjetnih aroma, zatim s nešto drva u primjesama, a tu su i začinske note đumbira. Okus je na prvi dojam zaobljen, topao i mekan, podatan, blažih kiselina, međutim nakon ispijanja izlazi na površinu mineralnost, slanost i suhoća koje sasvim očiste jezik i nepce. Bogatog je, toplog i punog okusa, atraktivnog mirisa i gorkastog retrookusa. Jako lijepo vino. 13,5% alk.
PLAVAC MALI SE STABILIZIRA, A PELJEŠKI SU PLAVCI BOLJI NEGO IKAD
Jedna od najvećih vijesti iz Dalmacije, da je kvaliteta plavca malog doživjela preporod, prolazi sasvim ispod radara. Zbog toga što se odvija u tišini, bez velikih internacionalnih postignuća, a suštinski je važna za prosperitet dalmatinskog vinarstva. Plavac mali u prošlosti je imao kontradiktoran status. Pod nazivom te sorte mogli ste iskusiti neko od najboljih vina Hrvatske, ali i neko od najgorih. Bez obzira bio skup ili jeftin, zbog čega se status Pelješca i Hvara kao najvažnijih vinogorja za visokokvalitetna crna vina dovodio u pitanje nekoliko puta u posljednjih nekoliko desetljeća. Kupci nikada nisu imali problem platiti više za dobru kvalitetu, ali kada su skupo platili nešto vrlo loše, osjećali su se izdanima i okrenuli leđa cijeloj jednoj sorti i cijeloj jednoj regiji.
U nekom su trenutku cijene plavaca zaista bile visoke, ponajviše izazvane nerealnim otkupnim cijenama grožđa koje su zadrugari s Dingača sami sebi odredili, računajući da će tržište bez većih problema platiti traženu cijenu. Zabluda je bila skupa i gorka, zbog čega je nedugo potom propala najmanje jedna zadružna vinarija, a većina drugih zbog smanjene prodaje zapala u probleme. Oporavak plavca teče sporo, a najviše mu dobrobiti donosi turizam, koji je posljednjih godina počistio većinu nagomilanih viškova.
Covid-kriza ponovno je malo usporila stvari, međutim ključna stvar danas je bitno drukčija. Kvaliteta prosječnog plavca značajno je narasla i danas se nitko ne bi trebao osjećati loše kad ostavi 150 ili 200 kuna za bocu dingača ili 60 do 90 kuna za bocu plavca. Na sveobuhvatnoj degustaciji peljeških plavaca održanoj početkom 2021. iskušano je oko 150 raznih uzoraka plavca malog, a rezultati su bili više nego impresivni. Samo je jedan uzorak odbačen zbog teže zaraženosti brettanomycesom, odnosno mane koja asocira na vonj štale i zbog koje su plavci nekad padali kao pokošeno snoplje. Ista je stvar s hlapljivim kiselinama koja čak niti na najzrelijim, najalkoholnijim i nešto slađim plavcima, gdje je prirodno da ih se nađe, nije bilo u razinama koje bi senzorički bile zabilježene. Pelješki plavci su briljirali i najavili neko sasvim novo doba za omiljene dalmatinske crnjake.
ROBERT LOREN, SEPTEM PONTES 2018
Nova talentirana imena ukazala su se na Pelješcu. Ovo vino stoji uz bok ponajboljim pelješkim plavcima poput Grgića, Kiridžije, Skaramuča, Korta Katarine, Saints Hillsa i drugih, a nije jedini od novih i manje poznatih. Tu su još Indijan, Antičević, Marlais, Cibilić, Jurica, Križ i drugi. Izvanredan plavac. Bogat, žilav i mesnat u ustima, a na nosu intenzivan s obiljem zadimljeno začinskih i džemastih aroma. Iako je visoke koncentracije i alkohola, obilježava ga živost izvrsno doziranih kiselina i slast džemastog voća, pa toplina i pikantnost padaju u drugi plan. Tanini su jasni, ali zreli i samo učvršćuju okus i produljuju trajanje. Snažno vino punog tijela sa svojevrsnom svježinom i voćnim šarmom. 15,5% alk.
MLADO MEĐIMURJE, PROJEKT KOJI JE OSVJEŽIO VINSKU SCENU
Projekt Mlado Međimurje i ideja koja stoji iza njega jedna je od boljih stvari u domaćem vinarstvu u posljednjih nekoliko desetljeća. Za početak pokazuje da se nemala skupina vinara može organizirati, nešto dogovoriti i zajednički pokrenuti, što je kvaliteta koja brojnim drugim vinogorjima ili regijama nedostaje. Druga je stvar da se ideja mladog vina konačno i u Hrvatskoj realizira na kvalitetan način.
Mlado je vino proizvod koji ima kraći životni vijek od drugih vina, od otprilike šest mjeseci, nakon čega izblijedi, izgubi svježinu i arome i postane umorno. Međutim, za svog kratkog života miriše intenzivnije i osvježava bolje od klasičnih vina. Radi se o laganim i elegantnim vinima vitkog tijela, obično nižih alkohola koji se u prosjeku kreću od 11% do 12%, o vinima za opuštena druženja i fešte, ili uz ručkove i gablece. Grupa međimurskih vinara odlučila je prednosti svog podneblja, koje i inače njihovim vinima omogućava izraženiju aromatičnost, iskoristiti i izbaciti na tržište mlada vina visoke kvalitete koja su nazvali Mlado Međimurje.
Vina mogu biti od različitih sorti, za sada isključivo bijelih, a među njima dominira silvanac zeleni čije se arome zelene jabuke i citrusa u ovom izdanju još više ističu. Neki vinari rade sasvim suha vina, a drugi blago slatkasta, ali nikom ne nedostaje osvježavajućeg šarma. Možda je i najvažnije istaknuti da ova mlada vina nisu plod nezrelog ili nekvalitetnog grožđa, kao što je u prošlosti znalo biti, nego su sasvim lijepa vina bez mana, koja odišu živošću i svježinom i koja doduše treba što prije potrošiti, dok još imaju taj svoj mladalački žar. Cijene su također ujednačene. Iz svih podruma izlaze po jednakoj cijeni, a u prodajnoj mreži su približno iste, s malim razlikama ovisno o politici marži pojedinog trgovca.
HORVAT, PINOT BIJELI MLADO MEĐIMURJE 2021
Ugodno slatkasto vino. Atraktivna mirisa na vinogradarsku breskvu i ušećerenu jabuku, s privlačnim cvjetnim notama u pozadini. Osim što je slatkast, okus je živ, intenzivan te ima i osvježavajući karakter. Što znači da je slatkoća idealno uravnotežena kiselinama. Po ispijanju ostaje atraktivan retrookus na nektarinu i vinogradarsku breskvu. Jako lijepo vino. Uz hranu kao što je bijelo meso u slatko-kiselim umacima, puretina u kremastom umaku, razne povrtne pašte i wokovi, azijski noodles i slično. 11,5% alk.
BABIĆ SE ETABLIRAO, STABILIZIRAO I ULAZI U MAINSTREAM
Sortu babić oduvijek prati dobar glas, ali je kao i korčulanski grk široj javnosti bio slabo dostupan. Doduše, u devedesetima se mogao masovno naći, doslovno u svakoj trgovini i po pristupačnoj cijeni. Bio je to babić šibenskog Vinoploda, ali u kojem je nakon strožih mjera vinarskih inspekcija ustanovljena prisutnost i drugih sorti, pa je bio prisiljen promijeniti ime u Faust. Od tada je prisutnost babića bila sporadična, oni dobri su se mogli izbrojiti na prste jedne ruke, a oni najbolji su bili preskupi da bi ih sebi mogao priuštiti prosječan građanin Hrvatske.
Najcjenjeniji primoštenski redom su bili butiknog karaktera i visokih cijena, srednji cjenovni razred iz okolice Šibenika nije kvalitetom pratio očekivanja, a jeftiniji razred praktički nije postojao. Zadnjih su se godina stvari na tom polju bitno počele mijenjati. Vinograde babića s položaja Jadrtovac kod Šibenika su preuzeli novi investitori poput Testamenta, s dovoljno kapitala i spremnosti ulagati u tehnologiju i ljude. Vinoplod je akviziran od zagrebačkog Badela i značajno je podigao kvalitetu vina, a u okolici Primoštena pojavila su se nova imena koja su obogatila ponudu prestižnih babića, pa sad Gracin i Gašperov više nisu sami, nego su tu i Markus, Prgin i drugi. Sada je babić dostupan u svim cjenovnim razredima i svagdje ima kvalitetnog predstavnika, pošten omjer cijene i kvalitete, a stalno nadolaze i nova imena poput vinarije Baraka, Matošin i Rak.
MARKUS, BABIĆ 2018
Izvanredan primjerak babića najviše kvalitete. Dolazi iz vinograda oko Primoštena Burnjeg. Mesnato, živo, bogato vino punog okusa, visoke koncentracije i zrele voćnosti, s nešto pikantnih začina, mineralnošću u pozadini, dugačkog trajanja i savršene čistoće. Posjeduje tu sjajnu ravnotežu kakvu vrhunski babić nudi između živosti i bogatstva, između topline i čvrstine. Može se čuvati do deset godina od berbe ili se može trošiti odmah.
