Restoran Ivica i Marica tijekom sezone kombinacijom mirne terase na prometnoj lokaciji, egzotičnog etno šarenila i obećanja domaće svehrvatske hrane privlači mahom turiste. No, kako je zimi, kad šušur i vreva po Tkalčićevoj splasnu? Ima li gladni putnik namjernik razloga zakoračiti u tu priču?
Adresa: Tkalčićeva 70
Telefon: 014828-999
Radno vrijeme: pon-sub 12 – 23 h, ned 12 – 22 h
Cijene: Hladna predjela 35 – 69 kn, topla predjela: 55 – 95 kn, glavna jela: 85 – 130 kn Prilozi: 25 – 40kn
Korektan couvert
Te prilično puste večeri usred tjedna dočekao nas je couvert u obliku korektne, ali neimpresivne kremaste kokošje paštete te sira i vrhnja. Iskusan i dobro informiran konobar u nastavku je objasnio da je kokošja juha prava stvar, od koke, a ne pileta. No, pokazalo se – koka baš nije bila masna. Krepko, s domaćim rezancima, ali prevladavao je okus mrkve, a ne koke.
Zbunjujući umak
Uređenjem toliko naglašena rustikalnost nedostajala je ukusnim, ali bljedunjavim integralnim štruklima sa špinatom. Špinat je bio toliko procesuiran da se putem potpuno pogubio. Nešto žešće potražili smo u odresku boškarina u tzv. istarskom toču, s kućnim njokima od integralnog brašna. Svaka čast na zasluženoj licenci za posluživanje boškarinova mesa, no to izvorno istarsko govedo zaslužuje ozbiljniji pristup. Odrezak je bio mekan, ali mrvljive strukture, kao da kuharska tehnika nije bila primjerena upravo toj poziciji mesa. Istarski toč zbunjujuća je izvedenica kojoj nedostaje strukture, povezanosti i točke na I. U prerijetkom umaku na bazi rajčice i korjenastog povrća bili su komadi cherry rajčica i koromača pa nam nije jasno čime je zaslužio epitet “istarski”. Plemenitom boškarinu, pogotovo zimi, prirodan su partner gusti, zemljasti i jači umaci. Njoki su se fino osjetili pod zubima, ali dobro bi došlo manje brašna, a više krumpira, koji im treba dati mekoću i nježnost.
Najveću radost pronašli smo u velikoj ponudi kolača, iz istoimene prateće slastičarnice, čiji su zaštitni znak nerafinirani, integralni sastojci. Trnoružica (naranča, čokolada i lješnjak) i mađarica isporučili su očekivano zadovoljstvo.
S obzirom na raznolikost jelovnika, vinska lista je pretanka, a nažalost, osim kućne Bolfanove crne i bijele kupaže, manji se dio toči na čaše. Ona vapi za više autohtonih domaćih etiketa manjih proizvođača. Ne razumijemo što na vinskoj karti s ukupno dvadesetak etiketa rade i baš ova dva turbo skupa strana: Ornellaia i Opus one?
Bez certifikata
Dižemo palac gore za ideju i trud oko prezentacije, ali priči nedostaje konzistencije. Iako se sve vrti oko “zdravog” i “organskog”, nigdje nisu navedeni izvori namirnica, nigdje se ne ističu certifikati organskih proizvoda. Ne kažemo da oni to nisu, ali uzevši u obzir visoke cijene (lisnata salata – 28 kn?, njoki – 25 kn?) iz poštovanja prema (sve informiranijem) gostu bilo bi ih potrebno navesti.
Kao što vizualni identitet temeljen na spoju bajke i hrvatskog folklora daje nespretan amalgam, tako i inzistiranje na nacionalnoj gastronomiji uz “zdravo” kuhanje stvara začudan efekt. Moderno, osviješteno i kreativno kuhanje nije nespojivo s našom kulinarskom tradicijom. Zadržati pritom izvorne okuse i emocije izvediv je, ali nimalo lak zadatak kojim se ekipa Ivice i Marice tek mora ozbiljnije pozabaviti.