Morate biti hrabri ako si izvan sezone želite priuštiti večernji izlazak u neki istarski restoran ili konobu. Posebno je opasna subota, kad će vas vrlo vjerojatno dočekati ili potpuna pustoš ili vijuganje pripitih svadbenih uzvanika uz note Elija Piska. Stoga našoj sreći nije bilo kraja kad smo jedne subote zakoračili u Čok. Gotovo svi stolovi u nevelikom unutrašnjem dijelu, kojemu prigušena svjetla daju dozu intime, bili su puni, a zrakom je titrao tihi žamor internacionalne provenijencije.
Karizmatični gazda Sergio ponosno nam donosi tek iscijeđeno, kao med gusto maslinovo ulje leccino staro tek par dana, kojim odrađujemo kuru aromaterapije. Namačući u njega rustikalne panine iz kućne radinosti sa zagorenom, lagano gorkastom koricom.
Esencija mora
Sirovi repovi kvarnerskih škampa bili su vješto marinirani u emulziji od maslinova ulja i vrlo malo limunova soka pa je nepcem vladala jedino i samo intenzivna esencija mora zamotana u kremoznu teksturu. Fete svježih jagoda, voće debelo izvan sezone, neuspio su pokušaj da se napravi fensi jelo (oprez, 150 kn). Carpaccio od orade bez zamjerke: odabrana je zrelija riba čije je meso prirodno jačeg okusa, limun i maslinovo ulje i ovdje su bili precizno dozirani, a mariniranje nije trajalo predugo. Sergiu, inače strastvenom pčelaru, predlažemo da pokuša svoj izvrstan med uvesti u priču s ovim sirovim morskim radostima.
I izbaci donošenje metalnog ovala s ribama pred goste! Po svemu je očito da Čok želi prijeći iz konobačke u gourmet galaksiju, no taj leteći tanjur neće mu u tome pomoći. Odabiremo divljeg brancina i slažemo se s gazdom da je beštiju najbolje pripremiti na pari. U međuvremenu dijelimo tagliatelle s pikantnim šugom od kaneštrela. Tagliatelle, kao i sva pašta ovdje, domaćeg su gušta, zubi vam nepogrešivo javljaju da su napravljene od svježeg tijesta s puno jaja. No šugo je bio pravo razočaranje: neprimjereno pikantno, toliko da je kapsaicin doslovce spržio plahe kaneštrele, a sve skupa nespretno je ugušćeno termički neobrađenim brašnom.
Meni u vitrini
Zato nas je bajan brancin poslužen uz ploške krumpira i mrkve na lešo zaslijepio svojom delikatnošću i ravnotežom. Pod jezikom ni traga stupastosti mesa, bilo je to more zaslađeno povrćem, tek malkice uzburkano odlučnim nijansama mladog maslinova ulja. Večer završava neuzbudljivo, s krostatom pretankog tijesta, cremom pasticcerom s previše “ruma” i opet nesretnim jagodama.
Večeru za dvoje, uz 0,8 l rinfuze, platili smo značajnih 864 kn. Pa uzeli ste kvarnerske škampe, oni toliko i koštaju! – rekli bi znalci. Možda su u pravu, ali da smo imali meni na stolu, a ne samo u staklenoj vitrini na ulazu, taj luksuz sigurno ne bismo naručili. Isto tako, zamjeramo da nismo bili u mogućnosti provjeriti je li brancin zbilja imao navedenih 1,10 kg. Sličnu večeru u Nero di Seppia, rafiniranom tršćanskom ribljem restoranu, koja je usporediva po kvantiteti i kvaliteti primarnih namirnica (o kreativnoj nadmoći kuhara nećemo ovom prilikom) i s buteljom odličnog friulanskog vina platili smo 713 kn. I pritom ostali pošteđeni gorkog okusa u ustima pri izlasku iz restorana.
Adresa: Sv. Antona 2
Telefon: 052 757 643, 098 255 894
Radno vrijeme: 12 – 15 h, 18 – 23 h, srijedom zatvoreno
Chef: Vilijam Jugovac
Cijene: glavno jelo 80 – 160 kn
Vina: 30-ak etiketa vina
Parkiralište: ne
Kartice: da
Rezervacija: da