Kuharski brlog majstora Tomislava Špičeka u Zaprešiću već je opjevana gastrooaza u koju se ne ide vidjeti i biti viđen, niti zbog lude atmosfere, ambijenta ili provoda. Dobro se zna zašto te put nanese Špičeku. Sve izvantanjurne nedostatke kompenzira tehnički preciznom i nadahnutom izvedbom domaće prigorsko-zagorske kuhinje.
Odlučili smo provjeriti kako stvari stoje usred mrtvog siječnja, kad nikome, barem onima koji nisu na skijanju, nije ni do hrane ni do izlazaka, a većina restorana sniva zimski san. Kad smo stigli, situacija nije obećavala. U subotu navečer bili smo jedini gosti, a gazda nije ordinirao u kuhinji. Na raspolaganju su nam bile uglavnom samo mesne svesezonske kombinacije bez osobitog uzbuđenja. Pozdrav iz puste kuhinje bio je uobičajen – solidna, ali već pomalo predvidljiva jetrena pašteta s bučinim uljem. Razgibavanje smo odradili uz hladnu “best of” platu: sir i vrhnje, čvarci, kuhana šunka, salame (konjska i jelenja), naribani hren, još topli domaći kruh. Špičekove namirnice uglavnom su lokalne i kvalitetne pa ni ovaj izbor nije razočarao, osim čvaraka (?!). Zamjerka: južnoafričke ljuto-slatke papričice zgodna su fora, ali ovaj rustikalni kontekst vapi za dobrim domaćim feferonima. Predah za već dobrano napunjene želuce došao je u obliku juhe od hrena, tako jednostavne, a nažalost tako rijetke pojave u kontinentalnim restoranima. Blaga i neuništena zaprškom, ni prerijetka ni pregusta, juhica stvarno pročišćava i krijepi, iako smo očekivali malo više hrenove oštrine, a manje kiselosti. Nastavismo s pohanim svinjskim odreskom u vinu i češnjaku te pečenim telećim kotletom omotanim špekom, punjenim sirom i šunkom. Uz prigorsku varijantu krumpirovih pola i malčice presuhe krokete iz kućne radinosti. San svakog mesoljupca – pečeno bez greške, sočno i nadasve obilno. Pohvalno je to što su nas upitali kako pečeno želimo meso.
Čudnovata ponuda vinskog hladnjaka djelovala je zbunjujuće pa smo na preporuku uzeli izvrstan Tomčev plešivički portugizac na čaše. Svakako bi više trebalo forsirati lokalne vinare, koji su dostupniji i povoljniji od razvikanih Istrana i Dalmatinaca, a prirodno bolji partner Špičekovoj kuhinji, pogotovo u zimsko doba.
Bučino ulje ovdje je alfa i omega, što je svakako za pohvalu, pa nas je dočekalo i u desertu. Prije 5-6 godina grofičin sladoled (kuglica sladoleda od vanilije s bučinim uljem i sjemenkama) bio je senzacija. I danas je ukusan i zabavan desert, ali teško da i dalje može biti glavna zvijezda jelovnika. Jedina alternativa bila je korektna, ali neuzbudljiva parfe torta od čokolade i lješnjaka, očigledno vanjski proizvod. Deserti su često Ahilova peta Špičekova restorana, osim ako unaprijed ne rezervirate gazdine majstorije, a tako zna biti i s nekim antologijskim jelima tipa pečena dimljena patka s mlincima.
Nadamo se da je mlak dojam samo posljedica lošeg tajminga i manjka zanimljivih sezonskih namirnica. Iako Špiček ostaje jedno od rijetkih mjesta kamo biste odveli osobu koja nema pojma o kuhinji Zagreba i okolice, nužno je trgnuti se, potpaliti iskru kreativnosti i malo osvježiti repertoar. Za taj novac očekivali smo malo više uzbuđenja i uzdaha.