Osim činjenice da supermarketi i tržnice ne postoje u glavnom gradu ovog otoka, iznenadio nas je i broj restorana koji se nalaze u Valetti. U ovom gradu koji broji manje od 6.000 stanovnika nalaze se samo poneki svjetski lanci brze hrane, ostalo sve čine restorani i kafići, u kojima ponajviše rade lokalci.
U lokalnoj malteškoj gastronomiji najveći je utjecaj talijanske kuhinje, posebno sicilijanske. No, ipak postoje tu i elementi afričke, ali i azijske kuhinje - najviše vidljivih u začinima. Postoji zaista mnogo različitih restorana, a gotovo svi nude doručak, ručak i večeru.
Za doručak smo se odlučili za Manouche, koji je, osim što nam je bio blizu smještaja, imao privlačne slastice. Cijena doručka - pečena jaja, slanina, kobasice, povrće i tost, bila je 12 eura. To je bio cijeli obrok od kojeg su se mogle najesti i dvije osobe. No ipak, prerano nam je bilo za tako moćan doručak pa smo se odlučili za crumble od jabuke (za koji smo izdvojili 4.50 eura) i veganski muffin od banane i crne čokolade (koji je bio jedan euro jeftiniji). Inače, od restorana do restorana, ponuda doručka je drugačija. Neki nude palačinke, neki zobenu kašu, a dosta njih poznati engleski doručak.
Već prije samog kretanja iz Zagreba informirali smo se što u Malti ne smijemo propustiti probati, a najviše glasova dobio je - zec. Tako smo se već pri dolasku "bacili u potragu" za zecom i primijetili da je to namirnica koju ćete pronaći u gotovom svakom restoranu. U restoranu TaNadia dočekali su nas domaći konobari i talijanski vlasnik koji nam je predstavljao tradicionalna malteška jela. Osim zeca, odlučili smo se probati i tagliatelle s dimljenom patkom te špagete s hobotnicom. Nakon naručenih jela ubrzo stiže i košarica s kruhom i malim maslacima, a zatim i naručena jela.
Zec, izuzetno mekan, kuhan u temeljcu i poslužen s graškom, bio je potvrda da treba slušati preporuke. Uz njega u umaku poslužuju pečeno povrće ili krumpir, no ljubiteljima tjestenine i tagliatelle ne bi bile naodmet. Primijetili smo i činilo nam se zanimljivim da ovdje koriste jako puno kima koji je dovoljno jak, ali ipak ne prekriva okus zeca.
Patka, dimljena i pomalo suha, ipak se lijepo slagala s umakom od rajčice i domaćim tagliatellama. Također se osjetio kim, ali u dobroj mjeri jer je patka bila moćnog okusa, a slatkoća graška držala je balans okusa. Špageti s hobotnicom su nas najviše oduševili. Osim što je hobotnice bilo baš dosta u jelu, te su to bili konkretni komadi, umak od maslinovog ulja i svježih rajčica bio je pravo osvježenje. Za zeca smo odvojili 22.50, za patku 18, a za špagete s hobotnicom 20 eura.
Posljednji dan našeg boravka na Malti odlučili smo se na klasiku s kojom (uvijek se nadamo) ne možemo pogriješiti. Pizzu napoletanu i lazanje iz restorana Rossopomodoro platili smo 25 eura, međutim, nismo se posebno oduševili. Iako je restoran na dobrom glasu i po preporuci lokalaca, lazanje su na stol došle hladne, a na pizzi nije bilo mozzarelle bufale kako je stajalo u meniju. Sve u svemu Valetta je odlično mjesto gdje se spajaju gastronomske kulture Malte, Sicilije, Afrike i Azije, nećete ostati gladni, ali se dobro informirajte gdje biste što mogli kušati kako bi vam putovanje ostalo u posebno lijepom sjećanju.