Zbog toga se ljudi diljem planeta upuštaju u sadnju ove supernamirnice. Saznajte kako je saditi i koje sve vrste postoje
Mnogo amaterskih vrtlara koje poznajem, a ovdje se ubrajam i ja, s vrtlarstvom kreću upravo od i zbog rajčica. Ako ste ikada probali okus domaće rajčice pa nakon toga bilo koju kupovnu, vjerojatno ste se jako razočarali i odlučili ponovo prizvati okus i miris bakinog vrta baš kroz ove ukusne plodove. Mene rajčice ne podsjećaju na bakin vrt već na razdoblje u kojem smo kao djeca mnogo vremena proveli u vrtu s mamom koja je u ogromnom broju sadila rajčice volovsko srce i jabučar. Kasnije sam upoznao i sve druge oblike i boje rajčica i jednostavno se ‘navukao’ na njihov uzgoj. U svojoj bazi sjemena imam oko 120 kultivara rajčica sa svih strana svijeta što je već prilično teško za održavati. Zato svake godine rotiram po 15-ak kultivara za koje mogu osigurati uvjete da dobro izrastu i usput se ne iskrižaju. Uzgoj za još desetak mogu osigurati kod raznih prijatelja, i tako uspijevamo održati tu priličnu banku sjemena. Znam za ljude iz područja Hrvatske i šire regije koji imaju i više od 300-tinjak kultivara što mi se čini puno, ali još uvijek manje od više od 10.000 u svijetu poznatih kultivara.
Sve to šarenilo potječe od jedne biljne vrste. Rajčica (Solanum lycopersicum) je jednogodišnja biljka iz porodice pomoćnica (Solanaceae). Iako se smatra povrćem, rajčica je zapravo voće budući da, botanički gledano, voće nastaje od oplođenog cvijeta, a povrće od drugih dijelova biljke. Gledajući tako voćem možemo smatrati i paprike, krastavce, tikvice i bundeve. Dakle, ova ‘voćka’ je podrijetlom iz Južne Amerike s planinskog masiva Anda odnosno područja Perua. U Europu je rajčica došla u 15 st. na brodovima španjolskih konkvistadora. Iako danas uživa veliku popularnost, trebalo je oko 200 godina da ju se prihvati. Naime, stari Europljani su vjerovali da je rajčica otrovna i koristili su je više kao ukras. To vjerovanje i nije toliko suludo, jer rajčica zbilja i jest otrovna biljka zbog alkaloida solanina, prirodnog fungicida i pesticida koji je i za nas ljude otrovan. Solanin nalazimo i u drugim pomoćnicama poput krumpira i patlidžana. U plodovima tih biljaka se nalazi vrlo malo solanina pa su jestivi, a otrovni su ostali dijelovi biljaka ili izdanci kod krumpirovog gomolja.
Navodno je rajčica stekla popularnost, jer ju se smatralo afrodizijakom pa se proširila među imućnijim slojem društva. Kako se lako rasplođuje i ima dobru klijavost, ubrzo se proširila i među pukom, koji ju je u siromaštvu počeo koristiti za jelo. Izvorna riječ za rajčicu dolazi od astečke riječi xitomatl, koja je dolaskom u Europu poprimila oblik tomatl. Francuzi su rajčicu zvali tomato, a potom i pomme d’amour (jabuka ljubavi). Taj naziv su prisvojili i Talijani nazivajući je pomi d’oro iz čega proizlazi i današnji pomodoro, a u međuvremenu je rajčica postala i simbol talijanske kuhinje. Rajčicu u našem govoru poznajemo pod brojnim nazivima kao što su paradajz, pomidor, paradižnik, zlatna jabuka, tomat, poma i jabučica. Naziv rajčica na našem podneblju dolazi iz njemačkog Paradiesapfel (doslovno “rajska jabuka”), odnosno prema austrijsko-bavarskome Paradeis(er).
Danas se rajčica uzgaja diljem planeta, a sve radi sočnih plodova koji se konzumiraju svježi, ukuhavaju, konzerviraju, rade se razne šalše, sokovi itd. Plodovi su bogati vitaminima C, B1 i E, karotenom, manganom, bakrom i željezom. Poznato je da sok od rajčice povećava izlučivanje želučanih i crijevnih probavnih sokova te snižava krvni tlak. Uz prošlogodišnju produkciju od 130 milijuna tona, od čega 88 otpada na svježe plodove, a 42 na procesuirane plodove može se slobodno reći da je rajčica postala i simbol globalne hrane, barem što se ‘zapadnog’ svijeta tiče.
SORTE, TIPOVI, KULTIVARI….
Postoji veliki broj različitih sorti rajčice koje razlikujemo po visini (mogu biti visoke od 20 cm do 2 m), boji ploda (crvena, zelena, žuta, narančasta, ružičasta, tigrasta i crna) te po obliku plodova (kruškolika, okrugla, ovalna, duguljasta…). Također, rajčice možemo razlikovati i po izgledu listova i cvjetova te po rasporedu plodova. Razlikuju se i po okusu, pa tako jedne mogu biti sočnije, druge mesnatije, vodene, slađe, slanije itd.
Nedozreli plodovi su zelene boje, a prilikom dozrijevanja boju mijenjaju od najuobičajenije crvene pa preko bijele, žute narančaste, zelene, ljubičaste pa čak i gotovo crne.
Veličina ploda rajčica jako varira. Najsitnija rajčica na svijetu je ribizla, Johannesbere. Imamo je godinama u našem vrtu i uvijek nas iznova oduševi svojom pojavom, ali i sočnim plodovima. Također uzgajamo i borgo rajčicu koja spada među najveće, a masom ploda premašuje i na našim prostorima najpoznatije volovsko srce.
SADNJA RAJČICE
Rajčici više od svega odgovaraju sunčana razdoblja i mnogo vlage. Najbolje vrijeme za sadnju rajčica ovisi o području u kojem će se uzgajati. Na području Hrvatske sadnja u primorskim krajevima može početi krajem ožujka, dok se u hladnijim područjima obavlja od sredine travnja do svibnja.
Stabljika rajčice je zeljasta, razgranata, a može narasti od 15 centimetara kod ‘balkonskih’ do tri metra kod nekih vrsta. Svi zeleni dijelovi biljke prekriveni su dlačicama. Žuti cvjetovi rastu na vrhovima, skupljeni u grozdaste cvatove. Obično se samooprašuju, a iz oplođenih cvjetova razvijaju se plodovi. Prerezani plodovi rajčice pokazuju kako se radi o mesnatom plodu s komorama.
Ako imate priliku najbolje je uzgojiti presadnice iz vlastitog ili nabavljenog sjemena. U male posudice pikirajte po sjemenku ili dvije, a ako sijete u veće ‘tegle’ odnosno u skupinu onda rajčice rasađujete u druge posude kada imaju nekoliko listića. Presadnju u zemlju najbolje je vršiti kada biljčica ima nekoliko zdravih formiranih listova i čvrstu stabljiku. Biljke nije dobro forsirati da nabujaju u teglama i na toplom te ih onda presaditi u vrt na otvorenom. To će najčešće uzrokovati šok kod biljaka zbog toga što uvjeti postaju ‘lošiji’ od onih na koje su navikle. Preporučujem da se presade sadnice koje su rasle u umjerenim uvjetima što sličnijim vanjskom okolišu u koji će biti presađene. One možda i jesu manje od onih ‘nabrijanih’ presadnica koje možete kupiti na placu, ali kada nadođe sezona rasta sve će se biljke izjednačiti u rastu, a ove manje će biti bolje prilagođene na razne šokove i iskušenja kod prirodnog ili organskog uzgoja.
Kod sadnje često primjenjujemo jedan ‘trik’. Sadnica se nakoso polegne u zemlju i zatrpa gotovo do pola. Tako će osim postojećeg korijenja biti isprovocirana da pruži i adventivno korijenje iz stabljike koje će joj kasnije pružati veću količinu hranjiva.
Većini rajčica treba potporanj za rast. Neko vrijeme sam eksperimentirao s polaganjem biljaka na zemlju ili sloj stelje, ali to se često pokazalo lošom odlukom zbog toga što su plodovi češće istrunuli još u ranoj fazi rasta. Uzrok tome je prisustvo vlage koja pogoduje gljivicama, plijesnima i raznim kukcima. Ipak, čuo sam i za neke uspješne primjere pa se nemojte obeshrabriti ako želite eksperimentirati, posebno ako sadite u manje vlažnim krajevima. Potpornji su najčešće u obliku kolaca ili mreže za napinjanje. Rajčice bez ikakvih problema mogu rasti u posudama i zato su pogodne za balkone i terase. Ako sadite klasične sorte onda su potrebne malo veće posude, a ako sadite ‘balkonske’ kultivare i sorte koje su niskog rasta onda su potrebne manje tegle.
Neki vrtlari vole skidati zaperke, a neki ne. Ja ih najčešće ne skidam ili skinem vrlo malo, osim ako želim dobiti zaista velike plodove. Tako dobijem otporniju biljku s mnogo zelene mase koja je spremna za napade plamenjače, pepelnice i antraknoze. Kada smo kod navedenih gljivičnih oboljenja, ne bih htio posebno navoditi neke prirodne načine borbe protiv njih budući da do sada nisam pronašao 100% učinkovitu metodu. Smatram da je bolje napomenuti da biljka treba biti u dobrom zdravstvenom stanju, a ako se napad desi potrebno je odstraniti zaražene listove i ukloniti određeni broj plodova kako bi biljka imala dovoljno snage za borbu. Na taj način sam uvijek dobio barem jedan dio zdravog uroda, a bez uporabe ikakvih prirodnih ili umjetnih fungicida.
ODABERI OMILJENU
Rajčice se najčešće dijele na 7 tipova
CHERRY
Cherry rajčice možda nisu jako velike, ali su svakako među najpopularnijima. Najčešće su crvene boje, ali mogu biti i žute, zelene ili čak crne. Okrugle su, veličine jednog zalogaja i vrlo sočne. Cherry rajčice obično su veće od tipa grape i imaju mekšu teksturu.
GRAPE
Ovaj tip rajčica je otprilike upola manja od cherry rajčica. Ne sadrže toliko vode i imaju duguljast oblik. Poput cherry rajčica i ovaj tip je izvrstan je u salatama ili kada se jede sama kao međuobrok. U odnosu na cherry rajčice slabije su sočne.
ROMA
Ovaj tip rajčice ima gotovo cilindrični oblik i malo sjemenki, što ih čini savršenim za konzerviranje. Veće su od grape i cherry tipa, ali nedovoljno velike da bi ih se rezalo na šnite. Kao rezultat toga, popularne su u pripremljenim umacima od rajčice ili u kockicama te konzerviranim oblicima. Mi najčešće uzgajamo San Marzano ili klasične Pelate.
BEEFSTEAK
Biftek rajčice su neke od najvećih kultiviranih rajčica, mesnate su teksture te intenzivnog okusa klasične rajčice. Obično su crvene ili ružičaste, dok neke sorte biftek rajčica daju ljubičaste, crne ili žute plodove. Zahvaljujući gustoj konzistenciji i kompaktnim šupljinama sjemena, biftek rajčica se dobro drži kad se nareže, što ih čini savršenima za sendviče. U ovu kategoriju spadaju sve one u prerezu divno prošarane rajčice poput Big Rainbow.
HEIRLOOM
Izraz “nasljedstvo” (heirloom) odnosi se na uzgoj rajčica. Za razliku od hibridnih rajčica, koje potječu od križanih sojeva rajčice, heirloom rajčice se može pratiti jednom genetskom linijom. Heirloom rajčica cijenjena je zbog svog vrhunskog okusa i teksture. Heirloom rajčice značajno se razlikuju po veličini i boji - u rasponu od blijedo žute do svijetlo zelene pa sve do duboko purpurnocrvene boje. Ovo su svakako rajčice koje smo ponajviše skupljali sa svih strana svijeta. Ima predivnih primjeraka iz Sjeverne Amerike poput Purple Calabash ili Amish stripe ili pak iz područja sjeverne Europe i Rusije kao što su Black Tula ili Moskwich. Valja napomenuti da se Heirloom rajčice mogu nalaziti u svim navedenim tipovima.
GREEN
Već i sam naziv upućuje na zelenu boju ploda ovog tipa rajčice. Poznate sorte zelenih rajčica su Aunt ruby, koju izrazito volimo, Green zebra ili Cherokee green. Međutim, pod zelenim rajčicama nekad se ubrajaju i nezrele crvene rajčice koje se namjerno beru rano radi pohanja ili kiseljenja.
VINE
Vine tip rajčica je jedan od najpopularnijih, a zapravo se radi o heirloom rajčicama koje se beru još uvijek pričvršćene na stabljiku pa podsjećaju na grozdove vinove loze. Svakako se radi o rajčicama najboljeg okusa. Često se koriste u salatama poput salate Caprese. Ove rajčice sporo rastu. Rascjepi, mrlje i duboki žljebovi na koži normalni su za ovakav tip rajčica.
KAKO SAČUVATI SJEME RAJČICE?
Plodovi rajčice se u pravilu ubiru kada dovoljno omekšaju. Namjerno nisam naveo kada promjene boju budući da postoje i rajčice koje su zelene i kada su zrele. Ako plod rajčice otpadne ili je uberete dok je još nedozrela možete je staviti negdje u hlad i pričekati tjedan ili dva i ona će gotovo potpuno dozreti.
Ako planiramo uzeti sjeme to je najbolje učiniti s potpuno zrelim rajčicama, i to s primjercima plodova koji su nas zadivili tako što su dozreli prilično rano, ili imaju izuzetnu veličinu ili karakterističan oblik ili boju…
Postoje jednostavniji i složeniji načini uzimanja sjemenki. Klasičan način, karakterističan za kućanstva, jest da prije nego što napravimo salatu na jedan tanjurić izdvojimo određeni broj sjemenki i u toploj sjeni ih prepustimo prirodnom isušivanju. Dosta popularan način je i razmazivanje sjemenki na papir ili papirnati ručnik koji se zatim stavlja na sušenje. Kada su sjemenke potpuno suhe papir se izreže na trakice koje se nagodinu polažu u supstrat za uzgoj presadnica.
Budući da mi uzgajamo više vrsta rajčica i potrebne su nam velike količine sjemenki opisat ću dobro poznati način na koji dobivamo čisto sjeme koje pravilno pohranjeno može zadržati dobru klijavost između pet i deset godina.
Sjemenke odvojite od mesa koliko god možete uredno i ubacite ih u staklenku. Dodajte veću količinu vode, ali ne potpuno do vrha kako bi s vremena na vrijeme mogli promućkati sadržaj. Ideja je da se pokrene vrlo blagi proces fermentacije kako bi se želatinasta opna odvojila od sjemenki. Lagano poklopite kako bi imali odušnik za plinove i spremite na tamno i prohladno mjesto poput podruma ili hladnjaka. Jednom dnevno dobro protresite sadržaj staklenke da potaknete odvajanje opne. Nakon otprilike tjedan do deset dana opna je fermentirala i odvojila se od sjemenki.
Ako su sjemenke zdrave, past će bliže dnu, tako da prvo možete izliti veći dio sadržaja, a da ne odu i sjemenke. Zatim dodajte još vode, promućkajte i ponovite postupak.
Sada su sjemenke već prilično čiste pa ih možete propustiti kroz cjedilo toliko sitnih oka da sjemenke ne mogu proći.
Rajčice u cjedilu još malo isperite vodom, a zatim sjemenke u vrlo tankom sloju rasprostrite po površini gdje će se sušiti.
Potrebno Ih je osušiti na blago toplom i sjenovitom mjestu.
Mi najčešće koristimo solarni ili električni sušionik jer strujanje toplog zraka pospješuje isušivanje što je pogodno za veće količine sjemena.
Ovako prosušene rajčice spremite u posudicu kako bih ih zaštitili od prodora vlage. Obične staklenke pokazale su se idealnima.
Kao rezultat dobivate izuzetno čisto sjemenje koje visoku klijavost zadržava godinama.
