Kad sam odlučila prodati stan, zatvoriti kredit i preseliti iz Zagreba na selo, ljudi su se zgražali nad mojom odlukom. Danas, tri godine kasnije, selo je jedan od vodećih trendova. Zašto? Ne zato što su svi odjednom shvatili da se žele primiti motike, musti krave i graditi kuće od slame, već upravo suprotno – jer ih sela i farme asociraju na lagodan život i odmor.
To je, naravno, potpuno suludo jer živjeti na selu znači dizati se rano, padati s nogu od umora, biti konstantno prljav, često ozlijeđen i još mnogo toga. A kad kažem „mnogo toga”, mislim na sve one trenutke koje nećeš objaviti na Instagramu i TikToku, ali koje ću vam iskreno otkriti u ovom tekstu.
1. Selo je težak ‘križ‘
Kad sam selila na selo, dobro sam znala što me čeka. Odrasla sam na selu u Dalmatinskoj zagori, gdje sam od rođenja gledala svog djeda i baku kako naporno rade da bi imali sve što su imali. Također sam svjesno kupila imanje bez vode s tri kućice koje su zahtijevale ogromnu doradu, i to s 2.000 kvadrata okućnice koje nije nimalo lako pokositi. Znala sam da će mi to iskustvo promijeniti život i zato nimalo ne žalim, ali sada vidim koliko sam naivna bila.
„Ma to se sve da poštelati”, rekla sam pretenciozno dok sam zamišljala kako ću urediti svoje kućice, i to sama. Nisam uzela u obzir činjenicu da su građevinski radovi sve samo ne nešto što se da „poštelati”, pogotovo kad ih se odlučiš primiti bez imalo građevinskog iskustva.
Iva je na teži način naučila da voda iz kišnice nije dobra ideja: ‘Plakala sam kad sam ušla pod tuš‘
Vodu sam na kraju dobila nakon godinu i pol života bez vode, a samim time i kupaonice. Košnja trave me i dalje maksimalno frustrira jer mi je prvo trebalo godinu dana da naučim upaliti kosilicu iz prve, a stavljanje flaksa u glavu kosilice nešto je s čime i dalje vodim borbe. Što se tiče građevinskih radova koje sam mislila „poštelati”, ne znam čime, valjda čarobnim vilinskim štapićem, samo ću vam reći da je nakon tri godine tek jedna od tri kućice na mom imanju blizu kraja.
A gdje su tek radovi na mom golemom vrtu i ganjanje moje novinarske karijere... Samo ću vam reći da otkad sam ovdje radim više nego ikad prije. U gradu sam bila samo freelance novinarka. Ovdje sam i novinarka, i vrtlarica, i građevinarka, i sve – samo ne žena koja leži u travi i cijele dane odmara.
2. Selo nije za ženu koja je sama
Iako mi mnoge žene na društvenim mrežama uporno pišu da žele živjeti kao ja, ja stvarno ne razumijem koja normalna žena bi si to poželjela. Ovdje dobro shvatiš zašto su ljudi na selu oduvijek živjeli u zajednici, i to ne samo u dvoje, već i po desetero. Moderne feministkinje možda mogu tvrditi da žene mogu sve same, ali one očito žive po stanovima u gradovima gdje je zadovoljavanje svake tvoje potrebe na jedan klik od tebe. Na selu je stvar potpuno drugačija.
Hoćeš da ti je toplo? Može. Ali naruči drva, organiziraj dostavu, nacijepaj ih, posloži. Još je nacijepati drva pjesma, a što je s onim fizičkim radovima koje naša ženska tijela jednostavno nisu u stanju raditi? Jer činjenica je da neke stvari jednostavno ne možeš sama podići. Mislim, možeš, ali koliko dugo ćeš izdržati s ozlijeđenim tijelom na selu?
Recimo, baš dok pišem ove retke prisjećam se kako sam drva prošle godine cijepala u bolovima jer sam si tijekom radova na imanju aktivirala jednu staru ozljedu leđa. Ali ne možeš stati. Jer ako staneš, posao će ti se nagomilati.
Zato je pravi spas ako vas je barem dvoje, pogotovo ako gradiš imanje iz nule, kao što sam ja to odlučila. Iskreno, da nisam ovdje u Zelini upoznala dečka s kojim se povremeno viđam i koji mi je pomogao oko jako puno stvari na imanju, ne samo da bih još uvijek živjela bez vode i u uvjetima koji su jako daleko od osnovnih, nego ne znam bih li uopće bila živa.
I tu ne mislim samo na pomoć oko građevinskih radova, već i na pitanje sigurnosti. Primjerice, prošle godine su mi dva muškarca pokušala provaliti u kuću, a moja kuća je usred ničega, u šumi i u potpunom mraku. Totalno jeziva situacija.
Hvala Bogu, dotični dečko stvorio se ispred mojih vrata za pet minuta, a provalnici su pobjegli jer su, između ostalog, uplašili mog psa koji je počeo luđački lajati. Situacija je, hvala Bogu, prošla dobro, ali otad večeri više nisu iste. Kad se spusti mrak, ta scena od prošlog ljeta uvijek mi je u glavi i, premda spavam mirno, često si pomislim kako me nekad bude toliko strah da mi dođe vratiti se u Zagreb.
3. ‘Selo‘ više ne postoji
Kažu ljudi: obrati se susjedima. Ali kad to govore, očito u glavi imaju romantičnu predodžbu o solidarnoj seoskoj zajednici iz Jugoslavije. Ta slika sela odavno je nestala.
Kao prvo, selo je samo po sebi nestalo. Više se gotovo nitko ne bavi stočarstvom, a i poljoprivreda je gotovo nepostojeća. Ljudi uglavnom imaju vrt, ako ga uopće imaju, radi razbibrige.
Do domaćih proizvoda gotovo je nemoguće doći. Dapače, lakše ćeš doći do njih u Zagrebu, koji je preplavljen dućanima zdrave hrane i placevima. Tu kod mene, u Svetom Ivanu Zelini, recimo, uopće ne postoji plac ni ribarnica, a od kvalitetnih dućana s mliječnim proizvodima postoji samo jedan jedini u cijeloj Zelini i okolici. To me užasno frustrira jer sam u Zagrebu religiozno pohodila placeve.
Naravno, većinu hrane ovdje proizvodim sama, ali ne proizvodim sve. I zato mi plac očajnički treba, a nema ga.
Što se tiče susjeda, možda solidarnost i postoji među ljudima koji ovdje žive oduvijek, ali isti su prilično nepovjerljivi prema nama došljacima. Naravno, ima susjeda i pojedinaca koji su mi jako pomogli ovdje i na tome ću im vječno biti zahvalna, ali pamtim puno više slučajeva u kojima mi nije bilo ugodno sa susjedima.
Primjerice, ono što bi neki moji susjedi nazvali „uletom”, ja ne mogu drugačije okarakterizirati nego kao neugodno uznemiravanje. A čak i kad ne bi dolazilo do toga, ideja da pijem u nekoj kleti s muškarcima pod utjecajem alkohola, duplo starijima od mene, kako bi mi nakon toga pristali pomoći, u meni jednostavno izaziva neugodnost.
Poštujem da je to ovdje stil druženja, da je to običaj i da ljudi uživaju u vinu te da to ne zovu alkoholizmom, ali meni jednostavno takav tip druženja nije ugodan.
4. Život na selu nije besplatan
Ljudi misle da ti, kad se preseliš na selo, automatski više ne trebaju prihodi. Jer selo je, eto, neko magično mjesto na kojem cijeli dan ležiš, a novci padaju s neba.
Da, na selu mnogo toga proizvodiš i možda nemaš stambeni kredit, ali novci ti i dalje trebaju. Trebaju ti, kao što sam rekla, za one stvari koje ne proizvodiš, za higijenske potrepštine, za vrt, za daljnja ulaganja i za režije. O da, i za režije.
Recimo, ja sam na početku bila uvjerena da ću živjeti off-grid. Uporno nisam htjela vodovod, već vodu preko tanka za kišnicu, i tu sam se bome zeznula. Priključak za vodu mogla sam platiti 1.000 eura i opskrbio bi mi sve tri kućice na imanju vodom, a ovako imam vodu samo u jednoj kući i to preko sustava za skupljanje kišnice koji je na kraju koštao više od 10.000 eura.
K tome, s tim sustavom uvijek postoji neki problem. Najčešće mi preko ljeta drastično nedostaje vode jer, osim za potrebe kućanstva, moj tank od 5.000 litara mora napojiti i moj golemi vrt, a to je tijekom suše gotovo nemoguće.
Onda, ako nestane struje, nemam ni vode jer taj sustav funkcionira uz pomoć struje. A najnoviji izazov mi je prljavi tank jer su se nakon više od godinu dana na dnu počele skupljati alge i slične naslage pa voda užasno smrdi.
To bih trebala riješiti miniwashom ili nekakvim šmrkom pod jakim pritiskom, a nemam ni jedno ni drugo. Iskreno, najviše od svega nemam više snage boriti se s tim.
Uzet ću priključak za vodu i zaboraviti na svoje off-grid snove, koje sam zapravo zaboravila još u onom trenutku kad sam shvatila da nakon zahvata s vodom više nemam novca za solarne panele.
5. Život na selu je samo kulisa
Ako želite novo iskustvo, tisuću novih vještina koje ćete naučiti, avanturu koja će vas izbaciti iz cipela i transformaciju svijesti, otiđite na selo. Učinite sve isto što i ja.
Ali imajte na umu da, dok vi kujete plan kako ćete izaći iz sustava i napokon odmoriti, taj isti sustav prodaje priču o lagodnom seoskom životu, usporenom tempu i smirenom živčanom sustavu, dakle životu koji si samo rijetki mogu priuštiti.
Jer, kao što sam rekla, na selu odmora nema. Da, tempo je donekle sporiji, a živčani sustav smireniji, ali daleko je to od zena koji obećavaju marketinški stručnjaci.
Ljudi su umorni od brzog tempa života, zaslona mobitela i laptopa, gradskih gužvi i činjenice da svake sekunde netko mjeri njihovu produktivnost. Zato se život na selu prodaje kao potpuna suprotnost, ali ta je suprotnost samo vizualna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....