Uzgojem i trženjem ovakvih sorti, uzgojenih ekološki, stvara se ekonomska niša koja bi mogla biti vrlo uspješma, pogotovo u kombinaciji s ruralnim turizmom. Usto, radi se o nečemu što ima veliku sentimentalnu vrijednost
Tradicijske sorte su sorte stvorene spontanim križanjem, tisućljetnom ljudskom selekcijom u uvjetima tradicijske poljoprivrede i paraalelne prirodne selekcije. Korištene su biljke koje su se najbolje prilagodile te pokazale agronomsku vrijednost time što su dale prinose u uzgoju. Međutim, biološko naslijeđe tradicijskih sorti danas nije uglavnom nestalo samo s naših poljoprivrednih površina, nego dijelom i sa Sortne liste RH, a uskoro bi moglo nestati i iz našeg kolektivnog pamćenja.
Sorte neke vrste su kultivirane zbog svoje raznolikosti tako da mogu zadovoljiti različite zahtjeve uzgajivača i kupaca. Primjerice, jedan uzgajivač želi rajčicu koja rano dozrijeva, drugome je, pak, važna krupnoća plodova, a kupac možda samo želi sortu od koje će napraviti najbolju šalšu. Postojanje sorti različitih značajki koje dozrijevaju u različito vrijeme omogućava opskrbu raznolikim plodovima u duljem razdoblju. Tradicijske sorte u uzgoju, a pogotovo one nad kojima se planirano vrši selekcija, iz godine u godinu sve se više prilagođavaju uvjetima u vrtu u kojem rastu i s vremenom postaju otpornije na bolesti. One su izvor gena za stvaranje budućih sorti koje bi mogle imati gospodarski značaj te značaj u poljoprivredi u ekstremnim klimatskim uvjetima i zato ih je bitno sačuvati.Zbog svoje velike prilagođenosti okolišnim uvjetima određenog podneblja upotreba tradicijskih sorti predstavlja strategiju prilagodbe poljoprivrede na klimatske promjene. Uzgojem i trženjem tradicijskih sorti uzgojenih na ekološki način stvara se ekonomska niša koja bi mogla biti uspješna, pogotovo u kombinaciji s ruralnim turizmom.
Osim iz navedenih razloga, tradicijske sorte imaju i sentimentalnu vrijednost te se uzgajivači prema njima često odnose kao prema pridruženim članovima obitelji. Ljudi čuvaju i prenose sjeme s koljena na koljeno kao obiteljsku baštinu. Bitna je značajka čuvanja sjemena to što su vrtlari neovisni o kupnji sjemena jer svake godine imaju sačuvano vlastito. Ne treba zanemariti ni to da kupci povezuju tradicijske sorte sa okusima i mirisima iz djetinjstva te prepoznaju i cijene njihovu kvalitetu, kao što je slučaj kod ličkog krumpira i varaždinskog zelja. Donosimo priče o pet naših tradicijskih sorti: dobravskom l(j)uku, salati zagrebačka kristal ljetna, heljdi, sjekirici i bračkom jabučaru.
DOBRAVSKI LJUK
Čuvana sorta u RH, čuva je OPG Sabol
Luk potječe iz središnje Azije, a pretpostavlja se da su ga u Hrvatsku donijeli Turci u vrijeme svojih osvajačkih pohoda. Tradicijsku sortu dubravski crveni luk ili dobravski ljuk (Allium cepa) Međimurci uzgajaju više od pola stoljeća. U prošlosti je luk donosio zaradu. Osim novca, za košaru kvalitetnog dobravskog ljuka mogli ste dobiti košaru punu krumpira, kruški ili jabuka ili je zamijeniti za čak 50 kilograma žita. Kako bi se luk dobro pripremio za prodaju, pletenje luka u vijence i glancanje krpom do visokog sjaja smatralo se izuzetno važnim događajem zbog kojega bi se okupljala cijela obitelj, a dolazili bi i susjedi i prijatelji. Uz ekonomski učinak, ovaj je običaj imao i društveno obilježje: uz pletenje luka pripovijedale bi se razne zgode, stvarne i izmišljene priče, a bilo je i pjesme. Druženja su bila zabavna i znala su potrajati do dugo u noć. Gredica na kojoj se uzgaja dobravski ljuk mora biti rahla i dobro obrađena, a idealno je vrijeme za sadnju lučica od početka do sredine travnja. Lučice se mogu saditi i tijekom listopada, samo nešto dublje kako biste ih zaštitili od mraza. Luk dobro uspijeva na sunčanim mjestima i tlima na kojima su prije bile kupusnjače, grašak ili paprika. Lučice sadimo svake pete godine na isto mjesto kako bismo ih zaštitili od mogućih bolesti. Kako u ljudskom tako i u biljnom svijetu postoje dobri i loši susjedi. U biljnom svijetu to znači da neke biljke povoljno ili nepovoljno djeluju na susjede. Loši susjedi luku su: češnjak, grašak, krumpir, grah, poriluk i zeljaste biljke, a dobri su tikvice, tikve, salata, kopar, mrkva, krastavci, cikla i jagode. Posebno mjesto zauzima mrkva jer lukova muha ne podnosi miris mrkve, a mrkvina muha ne voli miris luka tako se ove dvije kulture međusobno štite.
Uzmemo li u obzir činjenicu da kod nas gotovo i nema recepta koji ne počinje s “očistite glavicu luka i narežite je na ploškice”, ne smijemo osporiti važnost crvenog luka u našoj svakodnevnoj prehrani. Luk čisti krv, poboljšava cirkulaciju, smanjuje razinu šećera u krvi i povoljno djeluje na rad srca. Vrijednost ove vrste dokazuje uvrštavanje “ljuka” na Sortnu listu Republike Hrvatske kao čuvana sorta te upis na Sortnu listu Europske unije. Poštujući stoljetnu tradiciju uzgoja luka, obitelj Sabol je danas među rijetkima koja održava ovu sortu živom. Njihov ekološki uzgojen luk je delicija, a lučice možete nabaviti svake godine krajem kolovoza na Danima ljuka i ekološke proizvodnje u Donjoj Dubravi.
DOBRAVSKI LJUK - Allium cepa var. cepa
- GEOGRAFSKO PORIJEKLO BILJKE: Središnja Azija
- KADA JE I KAKO DOŠAO U HRVATSKU: Donesen u vrijeme osmanlijskih osvajačkih pohoda
- ODRŽAVA GA: OPG Sabol
- ROK UZGOJA: Idealno sadnjom lučica u travnju, moguće i u listopadu na nešto veću dubinu
- ZAHTJEVI: Dobro uspijeva na sunčanim mjestima i tlima na kojima su prije bili kupušnjače, grašak ili paprika
- PLODORED: Na istu površinu saditi ga nakon pet godina
- DOBRI SUSJEDI: Tikvice, tikve, salata, kopar, mrkva, krastavci, cikla i jagode
- LOŠI SUSJEDI: Češnjak, grašak, krumpir, grah i poriluk
- PREHRAMBENA VRIJEDNOST: Čisti krv, poboljšava cirkulaciju, smanjuje razinu šećera u krvi i povoljno djeluje na rad srca
SALATA ZAGREBAČKA KRISTAL LJETNA
Čuvana sorta RH koju čuva Visoko gospodarsko učilište u Križevcima
Zelena salata (Lactuca sativa L.) iz porodice glavočika (Asteraceae) u Europi se uzgaja već stotinama godina, a danas obuhvaća više od 100 kultiviranih sorti. Latinsko ime roda salate, Lactuca, potječe od latinske riječi za mlijeko jer na prerezu biljke izlučuju bijeli lateks koji nalikuje na mlijeko.
Zagrebačka kristal ljetna tj. kristal ljetna žuta salata selekcija je nekadašnjeg Zavoda za vrtlarstvo tadašnjeg Poljoprivrednog, a danas Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Salata nalikuje na sortu kristal žuta, samo što ima veliku otpornost na prorastanje, zbog čega je prikladna za uzgoj u ljetnim mjesecima. Sadrži i zahtijeva puno vode. Lišće je svijetlo, zeleno-žute boje, na rubu slabo valovito te tvori zbijene glave težine oko 300 grama. Srednje je rana sorta, hrskavih listova koji rastu u velikim i čvrstim glavicama. Može se izravno sijati od ožujka do srpnja, saditi na otvoreno iz presadnica od travnja do kolovoza, a brati od travnja do listopada. Uzgajivači za nju kažu da zadržava svježinu dulje od drugih sorti, ali visoke temperature tla pri ljetnoj sjetvi mogu spriječiti njezino klijanje.
Preporučljivo je sijati je ili saditi nakon kultura koje su gnojene organskim gnojivima poput krastavaca i patlidžana. Dobro se slaže s krastavcima, rotkvicom, celerom, rajčicom, grahom, graškom, mrkvom, jagodama, komoračem, lukom i porilukom, a loše s peršinom i celerom. Dobro uspijeva u plodnim strukturiranim tlima na terenima s blagim jugoistočnim nagibom.
Gusto posijanu salatu glavaticu moguće je obirati tako da se otkidaju vanjski listovi, no posijana ili posađena na povoljan razmak spremna je za berbu kada listovi tvore čvrstu i kompaktnu glavicu. Ljeti listovi mogu požutjeti i izgubiti hrskavost te postati tvrdi i neukusni ili gorki pa je takve glavice dobro ostaviti za sjeme. Sjeme salate je sitno, a klijavost zadržava četiri do pet godina.
SALATA ZAGREBAČKA KRISTAL LJETNA
- PORIJEKLO SORTE: Selekcija nekadašnjeg Zavoda za vrtlarstvo tadašnjeg Poljoprivrednog (Agronomskog) fakulteta u Zagrebu
- ODRŽAVA JE: Visoko gospodarsko učilište u Križevcima
- KADA I KAKO POČETI S UZGOJEM: Izravna sjetva od ožujka do srpnja, sadnja od travnja do kolovoza, berba od travnja do listopada
- POSEBNOSTI: Svijetla boja listova, dulje zadržava svježinu, ljeti ne prorasta u generativnu fazu (cvat)
- DOBRI SUSJEDI: Krastavci, rotkvice, celer, rajčica, grah, grašak, mrkva, jagode, komorač, luk i poriluk
- LOŠI SUSJEDI: Peršin i celer
- BERBA: Kada listovi tvore čvrstu i kompaktnu glavicu
BRAČKI JABUČAR
Čuvana sorta u RH, čuva je OPG V. Rožić Šibić iz Nerežišća
Rajčica (Solanum lycopersicum L.) jednogodišnja je biljka iz porodice pomoćnica (Solanaceae). Autohtona je biljka toplih predjela zapadne Južne Amerike, a plodovi njezinih divljih srodnika su veličine graška. Španjolci su je donijeli u Europu u 16. stoljeću te se udomaćila u talijanskoj i španjolskoj kuhinji. Važno je znati kako biljka rajčice nije bezazlena jer listovi i nezreli plodovi sadrže glikoalkaloid tomatin koji u većim količinama može biti toksičan. Srećom, zreli plodovi ga ne sadrže. Najveća masa korijenova sustava rajčice razvija se do dubine od 40 do 50 cm, no zanimljivo je kako biljka stvara i adventivno korijenje na stabljici, pa se izdužene presadnice slobodno mogu dublje zasaditi u tlo, a korijen će se razviti duž stabljike.
Brački jabučar je stara sorta rajčice koja se tradicijski uzgaja u bračkim Nerežišćima i okolnim mjestima. Biljka je visoke indeterminantne stabljike koja može izrasti do tri metra, a svi zeleni dijelovi biljke obrasli su dlačicama. Daje velike mesnate plodove crvene boje za koje svi koji su ih probali kažu da ih odlikuju izuzetan okus i aroma. Nedostatak im je to što su relativno mekani, što predstavlja problem kod transporta na velike udaljenosti. Plod može težiti od 150 grama do kilograma. Rajčicu u uzgoju nikako ne treba uzgajati nakon vrsta iz porodice pomoćnica poput paprike, patlidžana i krumpira, dok joj odgovaraju mrkva, celer, peršin, rotkvica, salata, špinat, kelj, kupus, kukuruz i luk. Tijekom uzgoja korisno je uzgajati rajčicu uz češnjak i rotkvice koji je štite od crvene grinje, a češnjak i od pojave plamenjače. Moguća je združena sjetva rajčice s kulturama kratke vegetacije poput salate ili špinata jer nakon berbe lisnate kulture ostaje dovoljno mjesta za razvoj mlade biljke rajčice koja će se tada razgranati. Primijećen je i pozitivan učinak uzgoja začinskog i ljekovitog bilja te cvijeća uz rajčicu, poput bosiljka, boreča, mente, nevena, kadifice, dragoljuba i kadulje. Osim što imaju repelentni učinak na pojedine kukce, poboljšavaju okus plodova. Tijekom uzgoja rajčice preporučuje se provođenje određenih mjera njege usjeva poput pinciranja, tj. zakidanja zaperaka koji rastu u pazušju lista. Pinciranje se provodi kako bi se spriječio grmoliki rast biljke zbog kojega može doći do brze pojave gljivičnih bolesti. Ostale mjere su dekapitacija ili zakidanje vrhova kako bi se ubrzala zrioba plodova te skidanje donjeg lišća radi provjetravanja.
RAJČICA BRAČKI JABUČAR
- PORIJEKLO VRSTE: Južna Amerika
- KAKO JE I KADA DOŠLA U EUROPU: Donijeli su je Španjolci u 16. stoljeću
- GDJE SE SORTA UZGAJA: Nerežišća i okolna mjesta na Braču
- ODRŽAVA JE: OPG V. Rožić Šibić iz Nerežišća
- OPIS PLODOVA: Veliki, mesnati, crvene boje, izuzetnog okusa i arome, težine od 150 g do 1 kg, relativno mekani
- DOBRO JU JE UZGAJATI UZ: bosiljak, boreč, mentu, neven, kadifice, dragoljub i kadulju
- DOBRI SUSJEDI: Mrkva, celer, češnjak, peršin, rotkvica, salata, špinat, kelj, kupus, kukuruz i luk
- LOŠI SUSJEDI: Vrste iz porodice pomoćnica - paprika, patlidžan i krumpir
HELJDA
Odlično i uspješno uspijeva na poljima Hrvatskog zagorja i Međimurja
Heljdu (Fagopyrum esculentum) zbog sličnosti u kemijskom sastavu zrna i prema načinu upotrebe svrstavamo u žitarice, no botanički pripada u porodicu Polygonaceae (dvornici). Pradomovina heljde je Sibir, ali uspijeva na poljima Hrvatskog zagorja i Međimurja. Ima dobro razvijen vretenast korijen koji u tlo prodire do 120 cm. Stabljika je razgranata, šuplja, visine oko 150 cm, a sazrijevanjem dobiva crvenkastu boju. Listovi su srcoliki, a zrno je trokutastog oblika. Osjetljiva je na sušu i visoke temperature, naročito tijekom cvatnje. Sije se kada se tlo zagrije na oko 15 ºC, a sjetva može početi u prvoj polovici svibnja kada više nema opasnosti od mraza. Veoma je kompetitivna s korovima budući da brzo niče (u povoljnim uvjetima za četiri do šest dana) i ima jak početni porast pa brzo zatvori sklop - zasjeni površinu, a time i iznikle korove. Može se koristiti i u intenzivnoj proizvodnji za zelenu gnojidbu te kao čistač tla jer ima nematocidno djelovanje. Medonosna je biljka duge cvatnje (od lipnja do rujna) i ima cvijet na koji pčele lako sjedaju, i to samo u jutarnjim satima. U povoljnim uvjetima može se dobiti 80 do 100 kg meda s jednog hektara.
Do prije samo dvadesetak godina “lažnu žitaricu” uzgajalo je gotovo svako gospodarstvo u zagorskom kraju jer je jednostavna za uzgoj. Uspijeva na siromašnom, pjeskovitom, blago kiselom tlu s dosta vlage. Otporna je na bolesti i štetnike, što znači da je pogodna za ekološki uzgoj. Zašto je heljda postala zanemarena kultura? Možda je razlog to što dozrijeva nejednolično i dugo te se lako osipa. Žetvu treba početi kad je većina plodova zrela, tj. kad 2/3 plodova na biljci dobije tamnosmeđu boju. Osipanje dovodi do relativno niskih prinosa (oko 2 t/ha), a time je isplativost manja (od 100 kg zrna heljde može se dobiti 60 do 75 kg tamnog brašna). Uzgajivači heljde napominju kako je i prerada kompliciran posao te da najčešće siju svoje domaće sjeme iz prethodne žetve jer ono starije od godinu dana može izgubiti na klijavosti. Heljda je bogat izvor ugljikohidrata i bjelančevina. U kulinarskom smislu zahvalna je namirnica pa je možete pripremiti i u slatkim i u slanim varijantama. Veliki je plus to što ne sadrži gluten zbog čega je objeručke prihvaćena među ljudima koji imaju celijakiju.
HELJDA
- PORIJEKLO SORTE: Sibir
- GDJE SE UZGAJA: Hrvatsko zagorje i Međimurje
- DRUGI NAZIVI: Hajda, hajdina, ajda, eljda i jelda
- KADA I KAKO POČETI S UZGOJEM: Kada se tlo zagrije na 15 °C i prođe opasnost od mraza
- ZAHTJEVi: Jednostavna za uzgoj, uspijeva na siromašnom, pjeskovitom, blago kiselom tlu
- UPOTREBA: Prehrana ljudi, zelena gnojidba, kao čistač tla (nematocidno djelovanje), medonosna biljka duge cvatnje
- PREHRAMBENA VRIJEDNOST: U slatkim i slanim jelima, ne sadrži gluten, snižava visok krvni tlak i kolesterol, lako probavljiva
- POSEBNOST: Koristi se za izradu jastuka
SJEKIRICA
Njeno je područje Dalmacije, najviše zaleđe Zadra i Šibenika te okolica Dubrovnika
Sikirica (Lathyrus sativus) jednogodišnja je biljka iz porodice mahunarki (Fabaceae), šuplje stabljike koja najčešće naraste do šezdesetak centimetara visine i pridržava se za potporanj pomoću razgranatih vitica. Cvjetovi su leptiraste građe i bijele boje, a plod je plosnata mahuna s tri do pet sjemenki. Sjeme je četvrtastog oblika, spljošteno, sivo-smeđe boje i oblika sličnog sjekiri, po čemu je i dobila naziv. Podsjeća na kamenčiće šljunka, a djeca znaju reći kako sliči na ispale zube. Engleski naziv “grass pea” zapravo je bolje opisuje zbog velike sličnosti s travom u fazi nicanja. Ostali narodni nazivi za nju su: sikirica, grahorica, jari grah, grah jarić, poljak, romac, sastrica, slanac, čičarica i čičerka.
Sjekirica je porijeklom iz zapadnog dijela Azije i južnih dijelova Europe, a kod nas se uglavnom uzgaja na području Dalmacije, najviše u zaleđu Zadra i Šibenika te u okolici Dubrovnika. Prilagođena je veoma skromnim proizvodnim uvjetima: izuzetno je tolerantna na sušu i visoke temperature, teška glinasta zaslanjena tla niske plodnosti, a podnosi i stagnirajuću vodu nastalu nakon jačih i duljih oborina. Zahvaljujući izuzetno dobro razvijenom korijenu koji prodire duboko u tlo, raste tamo gdje uzgoj drugih poljoprivrednih kultura nije moguć ni ekonomski isplativ.
Sjekirica se sije krajem ožujka, a za berbu dospijeva sredinom ljeta. Neki zadarski proizvođači navode kako kilogram sjemena može dati i do 50 kg ploda. Zanimljiv je i podatak da ga vrše tako što po njemu voze traktor na tvrdoj podlozi - dosjetljivo!
Zrelo sjeme tradicionalno se koristi kuhano, najčešće u smjesi s bobom, graškom, grahom ili slanutkom. Dugotrajno korištenje većih količina u prehrani može izazvati neurološke probleme. Naime, biljka sadrži neurotoksine koji uzrokuju latirizam, neurološku bolest koja dovodi do atrofije mišića u donjem dijelu tijela i rezultira nepokretnošću. Sjekiricu je moguće značajnije uključiti u ponudu kao tipičan proizvod Dalmacije, čime bi se mogla povećati njezina proizvodnja i gospodarska vrijednost. Kao skromna mahunarka, prikladna je za ekološki način uzgoja jer nema nikakve posebne zahtjeve pri uzgoju. Dovoljno ju je posijati bez dodataka gnojiva i biljka će sama pomoću bakterija na korijenu iz zraka pohraniti dušik koji joj je potreban za rast i razvoj.
SJEKIRICA
- PORIJEKLO VRSTE: Zapadni dio Azije i južni dijelovi Europe
- DRUGI NAZIVI ZA VRSTU: Sikirica, grahorica, jari grah, grah jarić, poljak, romac, sastrica, slanac, čičarica, čičerka
- GDJE SE UZGAJA: Na području Dalmacije, najviše u zaleđu Zadra i Šibenika te u okolici Dubrovnika
- ZAHTJEVI: Nema nikakve posebne zahtjeve pri uzgoju, sama fiksira atmosferski dušikRok uzgoja: Sjetva krajem ožujka, berba sredinom ljeta
- PREHRAMBENA VRIJEDNOST: Koristi se kuhana, najčešće u smjesi s bobom, graškom, grahom ili slanutkom, ima nizak glikemijski indeks - pogodna za dijabetičare
- POSEBNOST: Izuzetno tolerantna na sušu i visoke temperature, teška glinasta zaslanjena tla niske plodnosti, podnosi i stagnirajuću vodu
