Ako se spremate na prvi posjet Japanu, prije odlaska obavezno proučite što je to “Japan blues”. Da, dobit ćete rezultate koji će vas upoznati s poviješću ove vrste glazbe u Japanu, ali brojniji su oni vezani uz posljedice povratka iz Japana. Naime, velika je vjerojatnost da ćete po povratku u grad u kojem živite osjetiti čudne simptome, gotovo nalik na one kad je u pitanju depresija. “Japan blues” uistinu opisuje stanje duha po povratku iz ove dalekoistočne zemlje: odsutnost, dekoncentracija i malodušnost, uz neobičan osjećaj gubitka; sve će vas to “oprati” dok ćete se sa sjetom prisjećati dogodovština iz Japana. U to se možete kladiti, “Japan blues” vam je zajamčen, baš poput famoznog “jet laga”...
Kao bivši sportski novinar, proputovao sam i vidio puno zemalja, tako da mi putovanja više i nisu tako visoko na popisu želja. Naročito ona prekooceanska, jer mi i sama pomisao na putovanje na neku daleku destinaciju već u startu kvari “užitak” u višesatnom letu u ekonomskoj klasi. (Svatko tko je barem jednom imao priliku iskusiti osam i više sati leta stisnut u srednjem sjedalu srednjeg aviona zna o čemu pričam.) Japan je definitivno bio na popisu zemalja koje sam želio posjetiti, ali mi je to putovanje ulazilo u sferu znanstvene fantastike. Sve dok jednog dana moja djevojka nije veselo predložila: “Hajmo u Japan!” - na što sam se samo nasmijao.
Japanci osmislili novine koje nakon čitanja posadite u zemlju i dobijete cvijeće ili začinsko bilje
Ali ona se nije šalila.
I kao što to često biva kad žene uzmu stvar u svoje ruke, mjesec dana kasnije put je bio uplaćen, a detaljan plan putovanja pričvršćen na ploči pored kompjutora. Dvanaest dana, na rasporedu su bili Tokio, Kamakura, Nikko, Osaka, Kyoto, Nara i Hirošima; u agencijskom su briefu naveli četiri zvjezdice (od pet) pod zahtjevnost putovanja. Dakle, nije baš uspon na Mont Everest, ali nije ni za svakoga.
Nakon 13 sati leta (dva do Istanbula i još 11 do Tokija), moj prvi susret s Japanom bio je - u toaletu zračne luke. Točnije, ispred toaleta; naime, odmah pored ulaza u toalet nalazio se veliki ekran na kojem je prikazan tlocrt toaleta i jasno su označene kabine koje su zauzete. Kasnije sam shvatio i zašto: osim što štede vrijeme, ovi ekrani su tu i da poštede putnike gnjavaže bilo kakvog komuniciranja (kucanja na vrata, provjeravanja je li slobodno, ispričavanja). Japanci će, uvjerio sam se, često napraviti sve kako bi smanjili mogućnost komunikacije s ljudima oko sebe. Da, pristojni su - za naše prilike, nevjerojatno su pristojni - ali od stranaca uistinu zaziru i razgovarat će s njima samo ako baš moraju. Ako se namjeravate služiti engleskim jezikom pri komunikaciji, morate znati da jako malo Japanaca tečno govori taj jezik. A u Japanu je činiti pogreške neprihvatljivo, stoga Japanci zaziru od mogućnosti da će se osramotiti slabim poznavanjem engleskog i pokušavaju izbjeći taj scenarij na sve moguće načine.
Već prvo putovanje njihovom savršenom mrežom podzemnih i nadzemnih vlakova nama, još od leta omamljenim hrvatskim turistima, pokazalo je gdje smo došli. Jedna mlada obitelj, otac i majka sa sinčićem ne starijim od dvije godine, sjedili su u vagonu nasuprot nas. Dijete kao dijete, pomalo nemirno, u jednom je trenutku naznačilo da bi se moglo pobuniti i zaplakati - da bi to spriječila, njegova mu je majka istog trenutka začepila usta rukom i nešto mu šapnula u uho. Tih tridesetak minuta u vlaku klinac niti jednog trenutka nije povisio ton, kamoli da bi zaplakao. Japanska kultura nalaže mir i tišinu, nitko u javnom prijevozu ne razgovara na mobitel, iz njihovih slušalica ne dopire glazba, nitko se glasno ne smije... Ta kultura neuznemiravanja svoje okoline ide toliko daleko da je u shinkansenu, vlaku koji dostiže brzinu i do 320 km/h, istaknuta obavijest kojom se putnici upozoravaju da isključe zvuk tipkovnica (!!!) na svojim laptopima da pri kuckanju ne uznemiravaju ostale putnike...
U Japan je nemoguće ne zaljubiti se, jer to je zemlja iz koje svatko nosi ono po što je došao. Ako volite red i disciplinu, došli ste na savršeno mjesto - svi uredno stoje u redu za vlak ili autobus, nitko se ne pregurava, nitko se ne šverca, na ulici se ne jede niti puši. Ako ste došli po megadozu mange ili animea, ponovno, Japan je svjetska prijestolnica tog vida umjetnosti - od osmokatnih šoping-centara krcatih svime vezanim uz vaše omiljene likove do ulica Tokija u večernjim satima ispunjenih hostesama u karakterističnim maštovitim kostimićima.
Ako ste u Japan došli jesti - to pak zaslužuje posebno poglavlje. Šoping? Moj savjet - ako ste šopingholičar, doputujte u Japan praznih kofera - jer se nećete moći zaustaviti. Od najjeftinijih sitnica u uličnim trgovinama Ginze do luksuznih trgovina u prestižnoj tokijskoj četvrti Omotesandō, svatko će naći nešto za sebe. A da ne pričam o usluzi, koja je vrhunska bez obzira na to jeste li u trgovinu došli s deset ili 10.000 eura, prema svakom se kupcu prodavačice i prodavači ponašaju jednako uslužno i ljubazno. Zaljubljenik ste u povijest i kulturu? Ne brinite, ma koliko dugo vaš boravak u Japanu trajao, dani će vam biti ispunjeni posjetima povijesnim lokacijama, a drevni hramovi su praktički na svakom koraku.
Kad smo već kod kulture, u Japanu smo proveli 12 dana, a količina povijesnih i kulturnih lokacija koje smo u tom razdoblju posjetili uistinu je velika. Već bi se naš dnevni raspored za tih 12 dana dužinom teksta mogao mjeriti s dužinom ovog putopisa. Bilo je toliko toga za vidjeti, “upiti” toliko informacija kojima nas je zasipao naš vodič Fran, da mi je, nakon svega, u glavi ostala samo jedna misao: “Ja se moram vratiti ovdje i sve ponoviti u ‘slow-motionu’”. Mogao bih ovdje nabrajati brojne lokacije, od fascinantnog hrama Senso-ji u tokijskoj četvrti Asakusi, preko mauzoleja Tōshōgū u Nikku i tisuća Torii vrata Fushimi Inarija, do hrama Todaiji u Nari, od kojih svaka zaslužuje posebno poglavlje, ali to bi podrazumijevalo još desetak stranica putopisa.
Hrana bi zaslužila barem još toliko teksta. Japan sam oduvijek doživljavao kao skupo mjesto, mjesto gdje će mi 100 eura jedva izdržati do kraja dana. Mogu vam samo reći da sam se jaaako prevario. Hrana je jeftina, kvalitetna i dostupna na svakom koraku. Naravno, u ekskluzivnim ćete restoranima sa 100 eura platiti piće prije jela, ali u normalnom ćete restoranu pristojno jesti za 10-15 eura po osobi, bez problema. Ja sam čak u jednom kineskom restoranu (da, i to smo uspjeli “ubosti” u Japanu) pojeo savršeni “gablec” za pet eura... Ako želite - a morate! - doživjeti klasičnu japansku izakayu, mjesto na kojem glad i žeđ gase “lokalci”, u Tokiju i Osaki pronaći ćete ih na svakom uglu. Tu su i yataiji, nešto poput uličnih štandova s hranom, koji nama Europljanima nude najneobičnije obroke, po cijeni bitno nižoj od hrvatskih “street food” lokala. Kad dođete u Japan, vidjet ćete, vrlo brzo ćete naučiti što su ramen, udon, soba, okonomiyaki, sukiyaki, shabu-shabu, mochi... i obožavat ćete sve te nove okuse! Ni oni koji dođu sa skromnim budžetom neće ostati gladni, dapače - lokalni trgovački lanci Family Market, Lawson ili 7-Eleven svakodnevno nude ukusne, svježe pripremljene obroke po cijeni od dva eura naviše, koje će vam na licu mjesta podgrijati.
U većini tih trgovina postoje i prostori za pušenje, kojih je u Japanu jako malo. Ako ste pušač, morate imati na umu da je pušenje na otvorenom u cijeloj zemlji zabranjeno. Za ilustraciju, Nikko, ogromno područje pod UNESCO-ovom zaštitom, ima samo jedno mjesto na kojem se smije pušiti - i ono se nalazi iza jedne trgovine. Ne pitajte kako znam.
Turiste zbunjuje i nedostatak kanti za smeće, ali brzo se naučite ponašati poput lokalaca i svoje smeće počnete spremati u vrećice i nositi sa sobom natrag u hotel. Ako baš želite, možete na mobitel instalirati aplikaciju koja vam pokazuje gdje se u blizini nalazi kanta za smeće; doduše, ta “blizina” ponekad je kilometarska... Ulice su nevjerojatno čiste (OK, u Osaki su malo opušteniji - naš nam je vodič pojasnio razliku između Osake i Tokija u stilu “Tokio je kao Zagreb, a Osaka kao Split”), baš kao i sve ostalo u Japanu. Toaleti, bez obzira nalaze li se na prometnom kolodvoru, u brzom vlaku ili noćnom klubu, čisti su kao da su u privatnom stanu, samo ćete se malo morati naviknuti na njihove toaletne školjke. Jer, sve su mahom opremljene elektronikom i stiskanje pogrešnog gumba moglo bi završiti... zanimljivo.
I zaboravite napojnice. Jednom - samo jednom - sam se usudio ponuditi napojnicu, zapravo “zaokružiti” cifru na računu - i više mi to nikad u Japanu nije palo na pamet. Prizor je bio smiješan: ne znate kome je bilo neugodnije, meni koji sam se ispričavao što sam uopće ponudio napojnicu ili konobaru kojem je bilo neugodno što mora odbiti moj novac. Japan, jednostavno, ne želi vašu napojnicu.
Jedino za čime žalim jest činjenica da za cijelog boravka u Tokiju, Osaki i Kyotu nisam upoznao niti jednu Japanku ili Japanca. Čak ni površno, usput, kao što se mi u Hrvatskoj znamo upoznati. Naklonio sam se bezbroj puta i meni su se toliko puta naklonili, ali ništa. Za upoznati Japanca treba vremena.
I zato mi ne preostaje ništa drugo nego vratiti se i poraditi na tome.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....