Nekima predivno, nekima užasavajuće: pogledajte selo gdje vas lutke u ljudskoj veličini promatraju iz svakog kutka

Lutke oduvijek fasciniraju ljude; u brojnim su kulturama lutke korištene u umjetnosti, ritualima ili kao emocionalni most prema drugima, bilo da služe kao igračke, simboli ili osobe koje pričaju priče. U japanskoj su tradiciji od davnina prisutne lutke koje pričaju skrivene priče o ljudskim sudbinama. Upravo u takvom duhu nastao je neobičan suživot lutaka i stanovnika udaljenog sela Nagoro na otoku Shikoku, u dolini Iya u prefekturi Tokushima.

Nagoro je slikovito selo smješteno u planinskoj unutrašnjosti otoka, gdje vas uske ceste vode kroz bujnu prirodu, a krajolik podsjeća na scene iz prošlih stoljeća. Na tom otoku, koji slovi kao jedan od najsmirenijih kutaka tradicionalnog Japana, počinje priča o zajednici čija je demografija drastično pala tijekom posljednjih desetljeća. Zbog urbanizacije, niskog nataliteta i starenja populacije, u Japanu se očekuje da će oko 40 posto stanovništva do 2050. biti starije od 65 godina. Sela poput Nagora postala su simbol tog procesa ‘genkai‑shūraku‘, opasnosti od potpune propasti i nestajanja takvih mjesta s mape zbog nedostatka mladih ljudi.

U središtu priče o Nagoru je Ayano Tsukimi, žena koja se odrasla u Nagoru, ali se kasnije preselila u Osaku. Nakon umirovljenja, vratila se u rodno selo kako bi brinula o bolesnom ocu. Kad je primijetila ptice koje uništavaju sjeme posađeno u vrtu, napravila je svoju prvu lutku - nalik na oca - kako bi strašila ptice. Ne samo da je taj pokus uklonio ptice, nego su i susjedi počeli pozdravljati lutku, misleći da je riječ Ayaninom ocu. Ayano je s vremenom shvatila da takve lutke mogu biti mnogo više od običnih strašila, da mogu podsjećati na nekadašnje stanovnike sela i tako unijeti život u napuštene prostore.

Od tad je počela neumorno stvarati. Danas u selu živi tek dvadesetak stanovnika, dok ih je nekada bilo oko 300. Ali Ayano je napravila više od 350 lutki, koje je rasporedila po cijelom Nagoru: postavila ih je u poze kao da čekaju autobus, sade vrtove, sjede u učionici napuštene škole, stoje kraj klupa ili čak izvode radove pored ceste. Svaka lutka ima jedinstveno lice, osobnost i priču koju sama autorica smišlja. Neke su lutke oblikovane prema stvarnim mještanima koji su umrli ili odselili - na primjer, u školi su dvije lutke koje su napravili posljednji učenici te škole i obukli ih u svoje školske uniforme. Teksture lica lutaka postignute su šivanjem rastezljive tkanine punjene vatom, dok se tijela punjena novinama i žicama kroje po željama kako bi vizualno oponašale prave ljude na svakodnevnim mjestima.

Nagoro je postalo poznato kao ‘Selo lutaka‘ ‘Selo strašila‘ (‘Kakashi no Sato‘), jer broj lutaka deseterostruko nadmašuje broj preostalih stanovnika. Dok su na prvi pogled prizori možda nekima jezoviti i tihi, lutke unose šarm, nostalgičnu toplinu i tihu energiju. One podižu svijest o tome kako su japanska ruralna područja, unatoč svojoj prirodnoj ljepoti i duhovnosti, sve više marginalizirana i napuštena.

Pečenjara masnih zidova postala svjetski hit: ‘Draga, vodim te u restoran s Michelinovom zvjezdicom!‘

Posjetitelji koji žele vidjeti kako lutke nastaju to mogu učiniti u lutkarskoj radionici u selu, gdje Ayano i drugi stanovnici ponekad održavaju radionice na kojima uče turiste kako oblikovati lice, postaviti žice, odjenuti lutke i postaviti ih u pozu. Turista je sve više, jer dolina Iya nudi netaknutu prirodu, stare kuće s krovovima od slame, viseće lozaste mostove (kazurabashije) i brojne planinarske staze. Nagoro se nalazi u blizini sela Ochiai i Oku‑Iya - u prošlosti je to područje dugo služilo kao skrovište i utočište poraženih samuraja klana Taira.