Ako vam se prelijevanje bojama dosad činilo kao maksimalistički angažman za koji niste bili spremni, color-capping bi mogao biti srednji put koji ste čekali. Ova tehnika bojanja koristi postupne nijanse iz iste obitelji boja kako bi stvorila tonski gradijent koji se proteže preko zidova, obloga i stropa, prostoru dajući dodatnu dimenziju i dozu dramatičnosti.
Što je color-capping?
Color-capping podrazumijeva bojanje sobe u više tonova iz jedne obitelji boja, najčešće u prijelazu od svjetlijih prema tamnijima kako se pogled pomiče prema gore. Najsvjetlija nijansa obično usidruje glavne zidne površine, srednji ton naglašava arhitektonske detalje poput letvica ili okvira za slike, dok najdublja, najbogatija nijansa „prekriva“ strop — otuda i sam naziv.
Tehnika može funkcionirati i obrnuto, s tamnijim zidovima i svjetlijim stropom, iako tradicionalni pristup stvara onaj prepoznatljiv završni sloj koji prostoru daje osjećaj visine i zaokruženosti. Za razliku od blokiranja boja, koje se oslanja na oštre kontraste, color-capping koristi glatke tonske prijelaze unutar iste obitelji pigmenata kako bi se izbjegao nepovezan ili prenaglašen dojam.
Saznajte kako se dizajneri interijera koriste bojama da bi kreirali genijalne prostore
Odakle potječe color-capping?
Brend Benjamin Moore skovao je termin „color-capping“ ranije ove godine te je koncept službeno predstavio u svojoj kolekciji za jesen/zimu 2025. Pristup se nadovezuje na recentne rasprave o bojanju stropova koje već neko vrijeme kruže dizajnerskim krugovima — bilo da se takozvani „peti zid“ tretira kao ključna dizajnerska značajka, potpuno zanemaruje ili naglašava tapetama i odvažnim bojama. Color-capping u toj raspravi nudi promišljen srednji put.
Kako uspješno izvesti color-capping
Ova tehnika najbolje funkcionira s bojama koje imaju prirodnu dubinu i složenost, poput mekih plavih tonova, tamnih ugljenih nijansi, zemljanih okera ili prašnjavih ljubičastih varijacija. Počnite s paletom boja i odaberite obitelj koja vam se sviđa, a zatim izaberite tri gradirajuća tona koja su dovoljno različita da se jasno očitavaju kao zasebni, ali ne toliko udaljeni da djeluju nepovezano — razmak od dvije do tri nijanse na traci boja obično je idealan.
Ako prostor ima krunske letvice, ograde za stolice ili okvire za slike, neka ti arhitektonski elementi odrede gdje jedna nijansa završava, a druga započinje. U prostorima s ravnim zidovima možete stvoriti vlastite vizualne prijelaze, otprilike na dvije trećine visine zida, gdje se preuzima tamniji ton.
Započnite s najdubljom nijansom na stropu kako bi eventualno kapanje boje padalo na još neobrađene površine ispod, a zatim se postupno pomičite prema dolje. Linije pažljivo zaštitite trakom, ali je uklonite prije nego što se boja potpuno osuši kako biste izbjegli ljuštenje. Ako umjesto oštrih rubova želite mekši, gotovo akvarelski prijelaz, lagano razmažite mjesto gdje se tonovi susreću jedva vlažnim kistom dok je boja još lagano ljepljiva.


Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....