Umjetnost se često, brojni to primjeri kroz povijest dokazuju, prelijeva iz jednog kanala u drugi, jer kreativnost nije uniformna i isključiva. Brojni su primjeri umjetnika koji kroz svoju karijeru mijenjaju medije i kanale izražavanja, tražeći nove načine da vlastite ideje i nadahnuća prevedu u materijalni oblik.
Zato nije neuobičajeno da netko tko dolazi iz svijeta mode, arhitekture ili dizajna u jednom trenutku posegne za platnom - što se dogodilo i Zoranu Mrvošu, domaćem modnom dizajneru poznatom po snažnom autorskom rukopisu, koji je u posljednje vrijeme, osim kroz modu, svoju kreativnost počeo izražavati i kroz slikarstvo.
- Prije otprilike godinu dana, sasvim slučajno, počeo sam slikati. Bez ikakvog naročitog plana počeo sam raditi apstraktne slike; jednostavno sam radio ono što se meni sviđa - rekao nam je Zoran, koji je nedavno svoje slike predstavio u prostoru Muun Showrooma.
U početku je, tvrdi Zoran, taj proces bio potpuno privatan, bez ambicije da radovi izađu iz osobnog prostora.
Zimski broj magazina D&D je u prodaji! Ne propustite ga nabaviti danas
- Da, u početku sam te slike skupljao doma, samo za sebe. Gledao sam ih i nisam imao namjeru nikome ih pokazivati. No, vidjela ih je jedna moja prijateljica, akademska slikarica, a zatim i vaša fotografkinja, moja susjeda. Njih su me dvije nagovorile da otvorim profil na Instagramu art.nakvadrat i počnem objavljivati svoje radove. Isprva mi to nije bilo baš ugodno jer sam tip koji uvijek misli da može bolje, da nikad nije dovoljno dobro. No, one su inzistirale i govorile mi da je to što radim jako dobro.
Objave su ubrzo izazvale interes profesionalaca koji se bave interijerima, što je prirodno otvorilo novu dimenziju ove priče.
- Sramežljivo sam počeo objavljivati slike i počeli su mi se javljati dizajneri interijera i arhitekti, kojima je to bilo zanimljivo. Tu je zapravo sve krenulo. Ubrzo me kontaktirala i Antonija Stupar, koja radi emisiju o dizajnu i arhitekturi, s prijedlogom da snimimo televizijski intervju. Postavilo se pitanje gdje snimiti taj prilog, pa sam se sjetio da Đurđica (Vorkapić) ima showroom namještaja Muun i predložio sam da snimamo kod nje. Donio sam slike u taj prostor i shvatili smo da se savršeno uklapaju u ambijent. Na kraju smo odlučili da slike tamo i ostanu te da taj prostor postane svojevrsni showroom i prodajno mjesto - pojašnjava Zoran.
Kako je, zapravo, Mrvoš počeo slikati? Kao mnogo puta u sličnim situacijama, početak je bio vezan uz vrlo svakodnevnu situaciju i potrebu za promjenom vlastitog prostora. Naime, Zoran je preuređivao kuću, a u dnevnom je boravku imao dvije slike koje su mu, kako kaže, dosadile. I na pamet mu je pala dobra ideja:
- Kod kuće sam imao glet mase, boje i razne ostatke materijala pa sam, bez posebnog razloga, počeo intervenirati preko postojećih platna. To mi se svidjelo, i sam proces i rezultat. Shvatio sam da je to nešto što bih ja želio imati u svom prostoru - kaže Mrvoš, priznajući da je njegov dizajnerski senzibilitet odmah vizualni jezik usmjerio prema apstrakciji i teksturi:
- Nisam tip koji voli imati aktove ili portrete, realizam na zidovima. Valjda je to taj moj dizajnerski pristup slikarstvu. Počeo sam dalje eksperimentirati: lijepio sam na platno koru drveta, jutu, slikao preko toga i sve se postupno razvijalo u smjeru koji je, po meni, idealan za interijere.
Naglasak, kaže, nije na narativu, nego na atmosferi koju rad stvara u prostoru:
- Ne želim da slike imaju neku duboku poruku. Bitno mi je da izazovu osjećaj ugode. Svaka osoba u njima vidi nešto drugo: netko vidi lice, netko arhitekturu, netko nešto sasvim treće. Važno mi je samo da se ljudima slike sviđaju i da ih žele imati u svom prostoru.
Postavljanje radova u showroom dodatno je potvrdilo da funkcioniraju kao dio ambijenta:
- Kad smo slike postavili u Muun showroomu, shvatili smo da prostor više ne djeluje kao klasičan salon namještaja, nego kao dnevni boravak s vrlo toplom atmosferom. Na promociji, ljudi su došli na druženje koje je trebalo trajati do 13 sati, a ostajali su do 16 jer im je bilo ugodno. To nam je bio najbolji pokazatelj da koncept funkcionira.
Dio radova već je pronašao vlasnike, a smjer razvoja ide prema personaliziranom pristupu:
- Neke slike sam već prodao, neke sam poklonio. Moja ideja je i da slike budu personalizirane, da se povežem s dizajnerima interijera i da radimo jedan na jedan. Ne želim ponavljati iste slike, svaka je jedinstvena. Ako netko želi određeni format ili boju koja se uklapa u interijer, otvoren sam za to. Ne vjerujem u rigidni pristup bez ikakvog kompromisa; ljudima je važno da i oni mogu unijeti dio sebe. To je za mene primijenjena umjetnost, slično kao u modi. Jedno je zamisliti haljinu na modelu, a drugo je raditi za stvarne ljude. Uvijek sam volio prilagodbu i osobni pristup.
Eksperimentiranje materijalima postalo je ključni dio procesa, jer Mrvoš pri slikanju koristi razne materijale, stvarajući slike koje su vrlo reljefne:
- Ne ograničavam se: koristim novinski papir, spužve, češljeve umjesto kista, mokre krpe. Ponekad cijelu sliku operem vodom kako bih dobio neočekivan efekt. Igram se - priznaje Zoran.
Dječji vrtić u Brdovcu dobio je svoju ‘bijelu košuljicu‘, baš poput dječaka Videka
Ne uspije mu baš svaka slika, nije sa svakim svojim djelom zadovoljan, "ali to je normalno", kaže. Najviše mu odgovaraju veliki formati, na njima mu je najlakše raditi i potezi dolaze do punog izražaja. Kaže da je cijelo prošlo ljeto na slikama radio u starom štaglju na vlastitom imanju nedaleko od Zagreba, što ga je posebno nadahnulo, pa trenutačno uređuje taj prostor za pravi atelje. Mrvoš ističe i fizičku, gotovo zanatsku dimenziju procesa, koja ga posebno raduje:
- Fizički aspekt mi je jako važan: zna biti naporno, ali to volim. Ima tu i puno zanatskog rada, moraš znati kako miješati materijale da ne pucaju, kako lijepiti različite strukture. Taj obrtnički moment mi je drag.
Razmišljanja o primjeni motiva šire se i izvan slikarskog platna:
- Shvatio sam da sve ove slike mogu funkcionirati i kao print na tkanini za odjeću ili tapeciranje namještaja. Možda je to neki sljedeći korak, možda sve prenesem i na tapete, ali ne opterećujem se time. Ovo nije posao od kojeg živim i ta sloboda mi je najvažnija.
I sam priznaje da bi mu takav razvoj prije nekoliko godina bio nezamisliv, da ga slikarstvo nikad nije zanimalo na takav način:
- Da mi je netko prije dvije godine rekao da ću slikati, ne bih mu vjerovao. Proces mi je sličan kao u modi – krenem s idejom, a završim negdje potpuno drugdje. Skica mi je samo kostur, a sve ostalo se događa spontano.
U radu koristi i umjetnu inteligenciju za vizualizacije interijera jer, kako kaže, to klijentima pomaže da lakše zamisle kako će slika izgledati u prostoru.
- To se pokazalo jako korisnim alatom. Pokazalo se i da moje slike funkcioniraju u raznim interijerima, od modernih i industrijskih do rustikalnih prostora. To me ugodno iznenadilo jer nisam ograničen na jedan stil - kaže Mrvoš.
Način rada ostao je blizak modnom procesu, s naglaskom na promatranju i balansu:
- Proces rada mi je parcijalan: započnem, pa sliku danima gledam u prostoru, baš kao i haljine na lutkama. Važan mi je balans: slike mogu djelovati asimetrično, ali moraju biti uravnotežene. To je princip kojeg se uvijek držim i u modi.
U estetskom smislu inspiriraju ga različiti autori, iako vlastiti rukopis gradi potpuno odvojeno:
- Postoje umjetnici koje cijenim, poput Pauline Jazvić ili slovenske slikarice Sabine Šinko, iako su njihovi radovi potpuno drugačiji od mojih. Kao i u modi: mogu voljeti Versacea i Comme des Garçons, ali moj osobni stil ide u drugom smjeru.
Kako će se cijela priča razvijati, zasad ostaje otvoreno, bez pritiska tržišta ili planova:
- Vidjet ćemo. Za sada je najvažnije da je sve krenulo spontano i da u tome iskreno uživam - zaključuje Mrvoš.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....