Još prije dvije godine, Iva Hanzen, dugogodišnja freelance novinarka iz Zagreba, danima nije mogla ustati iz kreveta. Nije više imala snage ni za najjednostavniji e-mail, a kamoli novi projekt i jednostavno je zaključila da je njezin "burnout", kako se jednostavnije naziva potpuna iscrpljenost praćena i psihičkim i tjelesnim simptomima, zavladao u potpunosti.
Grad, koji joj je nekoć bio utočište i prostor za kreativnost, pretvorio se u nešto nalik "kućnom pritvoru". Izlasci, kave, gradske gužve, sve je to već godinama bilo daleko iza nje. Živjela je, kaže, za povremene izlete u prirodu, sve dok nije shvatila da povremeno više nije dovoljno.
Tada se dogodila prekretnica, stan u Zagrebu značajno je dobio na vrijednosti i to je bio znak koji je čekala. Prodala ga je, zatvorila kredit i odlučila svoj san pretvoriti u stvarnost. Kupila je imanje u okolici Svetog Ivana Zeline s tri kućice i čak 2000 kvadrata okućnice.
- Nisam imala pojma u što se upuštam. Tri objekta koja zahtijevaju doradu, golem vrt, voćke, košnja, radovi... A uz sve to i dalje sam radila i još radim svoj posao stvaranja sadržaja za različite klijente. Ali, nisam odustala, nego učim svaki dan, prihvaćam svaku lekciju kao i svaki propali plan. I sve više opraštam sebi - priznaje Iva.
Danas na društvenim mrežama svakodnevno dijeli savjete o obradi tla, sadnji, vrtlarstvu, sitnim i manje sitnim popravcima kuće, iskrene, neposredne te prožete upravo osobnim greškama i onim što je naučila iz njih pa ne čudi da takvim sadržajem privlači više i više pratitelja.
- Previše zalijevanja, premalo sunca, sadnja u krivo vrijeme, sve to sam prošla i sada to dijelim s drugima. Ako netko može nešto izbjeći jer sam ja već pogriješila, to mi je posebna nagrada - iskreno će Iva.
Zemlja je, kaže, nije čekala. Vrt je smješten na brijegu i nitko nije htio doći s traktorom, svi su govorili da se ne isplati, no to je nije obeshrabrilo. Uzimala je motiku u ruke i red po red uzbrdo, najprije šest, zatim još pet, sama preoravala zemlju. Prva joj je ovakva "epizoda", prisjeća se, uzela cijeli mjesec i izmučila čitavo tijelo.
- Ne sjećam se ni što sam prvo posadila. Mislim blitva, salata... jer Dalmatinka u meni ne može bez blitve i šalše - kroz smijeh će Iva, otkrivajući nam da je, iako odrasla u Zagrebu, u djetinjstvu imala puno dodira sa selom, konkretnije u Dalmatinskoj zagori, gdje je ljeta provodila s bakom, djedom i tetkom i gdje su "motika i Gospa Sinjska" bile nezaobilazan dio jednostavne, ali nimalo lake svakodnevice.
U međuvremenu, njezin vrt je dodatno "rodio", pojavile su se u njemu prve rajčice, salate, tikvice i razno začinsko bilje. Prva godina bila je, kaže, i najemotivnija, gledati kako iz zemlje niče nešto što je sama zasadila bilo je nadahnjujuće iskustvo.
- Osjećaš se kao čarobnjak, i kao roditelj, i kao rob, sve u isto vrijeme - smije se, no s ponosom jer danas gotovo sve što jede dolazi iz njenog vrta. Osim toga, kruh peče sama, začine suši, a sve viškove povrća dijeli s prijateljima pa njezin vrt nije samo mjesto rada i proizvodnje, već je i prostor otkrivanja sebe te pomicanja vlastitih granica.
Još jedna od praktičnih dobrobiti života na selu koju ističe je i ušteda. U Zagrebu su joj režije i kredit "uzimali" oko 500 eura mjesečno. Danas joj sve režije iznose 50 eura, uključujući i internet. Vodu dobiva iz tankova za kišnicu, kruh peče sama, a povrće bere s vlastitih gredica.
U jednoj od tri kućice na imanju živi dok za preostale dvije, malu klet i drveni objekt iz 1925. godine još nema namjenu. U prvoj je sama štemala pločice i postavljala nove u kupaonici, sama obojila zidove, a kako stvari stoje, sama će dovršiti i fasadu.
- Majstor koji je to trebao napraviti, nestao je s novcem. Nema veze, i to je lekcija. Sad ću naučiti staviti i ljepilo i boju - optimistična je.
Interijer kuće na selu kojom je zamijenila gradsku svakodnevicu jednostavan je, ima malo namještaja, nekoliko slika i poneki cvijet. U jesen će, kaže, možda obojiti koji zid ili dodati kakvu staru komodu za ugođaj, ali prostor želi ostaviti prostranim, laganim i bez suvišnih stvari.
Ova temeljita promjena životnog stila i prostora naučila ju je, kaže, mnogočemu.
- Sad znam živjeti autentično i znam da je strah prirodan, ali da mu ne smijem dozvoliti da donosi odluke umjesto mene. Naučila sam i da vrt osjeća ljubav te da u njemu nije stvar samo znanja o sadnji i obrađivanju tla, već i odnosa. Ako ga voliš, uzvratit će ti - kaže nam Iva koja o povratku u grad, kako smo i pretpostavili, ne razmišlja, a svima koji dvoje poručuje da se trebaju okušati u životu na selu.
- Tamo nećete biti gladni niti će vas zajednica napustiti, a ako shvatite da ipak nije za vas, i to je u redu. Sve naše faze su u redu, to te priroda nauči jer ona ne osuđuje, samo podržava - zaključuje.


Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....