Iako danas predstavljaju hrvatsku kulturnu baštinu, većina ih je u devastiranom stanju i već godinama propada. Ipak, neki su uspješno revitalizirani, neki prenamijenjeni, a u nekima se i stanuje. Posjetili smo kuriju Junković u Zagrebu, dvor Barnagor u Čepelovcu i dvorac Sveti Križ Začretje u Hrvatskom zagorju. Njihove (su)vlasnice - zanimljivo je da su sve tri profesorice po zanimanju, s time da su dvije umirovljene - ispričale su nam sve o obnovi tih impozantnih rezidencija, o njihovim nekadašnjim stanovnicima i zanimljivim, (ne)poznatim povijesnim detaljima.
Potomci plemićke obitelji Junković osuvremenili su kuriju te je uz konzervatorski nadzor podijelili na četiri stana. No, očuvano naslijeđe na katu ostavili su u izvornom stanju.
Gornji Stenjevec, Borčec, Lisičina i svi okolni brežuljci - danas na zapadnom dijelu Zagreba, gdje se nižu privatne kuće - nekad su bili dio vlastelinstva Dobra, koje se protezalo od Save na jugu do Medvednice na sjeveru te od Vrapča na istoku do Susedgrada i Bistre na zapadu. Kao prvi vlasnik tog prostora, prema zapisima iz 1209. godine, spominje se pleme Acha, kojima je kralj Andrija II. vratio zemlju u posjed. S vremenom su se vlasnici izmjenjivali, da bi se u 17. stoljeću, uslijed osiromašenja starih plemićkih obitelji, nekad veliko susedgradsko i donjostubičko vlastelinstvo počelo dijeliti na manje, kurijalne posjede. Među njima je bilo i imanje Ogled, danas na području Gornjeg Stenjevca, točnije u Gajnicama. Dio vlastelinskog imanja s poljima i vinogradima činila je i kurija, koja je prema legendi sagrađena u 12. stoljeću, no svoje obrise poprimila je otprilike 1646. godine. Riječ je o kuriji Junković, koju smo dugo pokušavali posjetiti, a priliku nam je pružila kći suvlasnice, Ana, inače potomak plemićke obitelji Junković. Odmah smo je pitali nosi li i ona titulu plemkinje.}
- Ne, više ne nosimo prezime Junković jer su članovi loze bile žene. Julije pl. Junković, sin Petra III. Junkovića, imao je tri kćeri. Dvije su preuzele prezimena svojih supružnika, Matilda i moja prabaka Ana, dok se Ema nije udavala. I moja prabaka Ana, koja se udala za pučanina, ali joj se u imenu još pisalo da je rođena plemenita Junković, imala je dvije kćeri, moju baku i njezinu sestru Ivanu - kaže nam kći suvlasnice.
Imanje su 1935. godine naslijedile Julijeve kćeri. Matildi je pripao dio s gospodarskim objektima i tri mlina. Od nekadašnjih gospodarskih objekata sačuvana je zgrada tzv. marofa, koja je prenamijenjena u stambeni objekt, dok je jedini preostali mlin dio restorana V starem melinu. Ani je, pak, pripala kurija u kojoj je živjela sa sestrom Emom. U kuriji i danas žive Anini potomci, a upravo je po svojoj prabaki naša sugovornica i dobila ime.
Iako posjed danas nije iste veličine, niti su popratni objekti sačuvani u cijelosti, imanje predstavlja jedan od rijetko dobro sačuvanih primjera manjeg feudalnog posjeda u Hrvatskoj.
Kurija je, zajedno s marofom, mlinom i okolnim parkom u kojem se ističe velika azijska platana stara oko 500 godina, zaštićena kao spomenik kulture. S površinom od oko 600 kvadrata zadržala je svoj izvorni oblik kao jednokatnica pravokutnog tlocrta, orijentirana uzdužnim glavnim pročeljem prema parku na jugu, s glavnim ulazom na bočnom zapadnom pročelju, nad kojim je balkon poduprt originalnim stupovima. U zabatu iznad balkona može se uočiti i uzidan grb obitelji Junković. Današnji suvlasnici unutarnji su dio, uz konzervatorski nadzor, osuvremenili i prilagodili svojim potrebama, tako da je kurija podijeljena na četiri stana.
Sačuvano obiteljsko naslijeđe najvećim se dijelom nalazi u izvornom salonu na katu, pored kojeg je stan Ane i njezina supruga. Penjemo se stepenicama i dolazimo do hodnika otvorenog tipa. Pod krasi originalno popločenje s geometrijskim uzorkom, a pažnju privlači kamena ploča na zidu s natpisom koju je dao izraditi Petar II. Junković 1829. godine, kad je došao u posjed kuće. Prema riječima naše sugovornice, Horacijev kronostih se prevodi: “Neka bogovi učine! Prekrasno cvijeće ovdje se usplodilo”. Inače, kurija je kupljena četiri godine ranije, dok se godina isklesana na ploči smatra godinom kad su se Junkovići uselili u nju. Ispod kamene ploče je kolekcija oružja, najvećim dijelom od obitelji Junković, no smatra se da ima primjeraka i od prvog vlasnika, pl. Vojkovića. Na suprotnom zidu su dvije ovalne slike iz obližnje kapele sv. Antuna Padovanskog, srušene u potresu 1880. godine.
U reprezentativnom salonu nalazi se ostavština kroz koju se upoznajemo s poviješću obitelji i njihovih gostiju. Promatramo portrete vlasnika kurije, članova obitelji Sermage i Junković. U kutu je velika bijela peć cilindričnog oblika oslikana girlandama crvenih ruža, koja je izrađena u Krapini, a nagrađena je na jednoj izložbi u Veneciji. Izložen je i bilikum - mali bokal, vrč iz kojeg su gosti pili vino naiskap u znak dobrodošlice. Zanimljiv je i album obučen u pliš u kojem su se navodili svi gosti kurije. Tako doznajemo da su među njima bili ban Khuen-Héderváry, Ante Starčević, ban Pavao Rauch, Ljudevit Gaj, Josip Eugen Tomić... Suvlasnica nam pokazuje i “Strossmayerov stolac” - stolac u kojem je biskup tijekom posjeta najviše volio sjediti.
U salonu je i dio inventara iz stana dr. Alekse i Josipe pl. Vancaš u Opatičkoj 21, gdje su se okupljali članovi ilirskog pokreta. Stan je naslijedila Julijeva supruga Marija pl. Junković, rođena Thierry, koja je bila rodbinski povezana s obitelji Vancaš. Svakako najzanimljiviji je klavir na kojem je svirao Vatroslav Lisinki, a uočava se i portret Josipe pl. Vancaš, koja je zbog podrške koju je davala ilirskom pokretu prozvana “Majčicom Ilira”. U nastavku salona je biblioteka s raznim naslovima, a neki su i na gotici.
Dio starog namještaja alt deutsch i bideramajer stila, koji je njezina baka dala restaurirati, nalazi se u prizemlju, kao i obnovljena krušna peć, gdje je nekad bila kuhinja.
- Nekad se najviše boravilo u prizemlju, dok je salon bio namijenjen za posebne prilike i posebne goste. Tako smo i mi, kad smo bili mlađi, sve proslave, blagdane i obiteljska okupljanja provodili u salonu. Iako smo se sad malo odvojili, ovaj dio kurije i dalje koristimo za zajedničke proslave - kaže Ana, dodajući da si može vizualizirati kako je nekadašnji život mogao izgledati.
- Moja praprabaka i prabaka živjele su u gradu, u Opatičkoj, a školovale su se u Europi, no ovdje su dolazile na odmor. To je više bila ladanjska kuća, gdje su se priređivale zabave, ali mogu zamisliti kako se živjelo i kako su šuštale krinoline, naročito kad gledam stare fotografije. Uvijek sam pitala baku gdje su sve te haljine, ali tko zna... propale su, ostali su namještaj, posuđe... - kaže Ana.
Dok nam prepričava obiteljsku povijest i anegdote vezane za pojedine predmete, u njezinu se glasu može čuti ponos, a zanimljivo je kako s nevjerojatnom lakoćom barata podacima, godinama i obiteljskim poveznicama. Za to je ponajviše zaslužan tetak njezine majke, po struci liječnik, ali i veliki zaljubljenik u povijest, koji je godinama istraživao i izradio rodoslovno stablo obitelji Junković sa svim precima, obiteljskim poveznicama i grbovima.
- Jedan period članovi obitelji živjeli su kao gospoda, kulturna elita, a kasnije su se sami brinuli o posjedu. Radili su tu i seljaci iz Gornjeg Stenjevca, ali su i članovi obitelji radili, uživajući ugled kod seljaka. I danas imanje zahtijeva održavanje, ali nas ima pa dijelimo poslove. U kuriju stalno treba ulagati kako bi se sačuvala - kaže Ana.
Također, u sklopu Junkovićeva imanja nekad je postojao pogon Opće poljoprivredne zadruge Stenjevec. Tako je Ignac Križanić, koji je radio u Zadruzi do njezina raspada krajem 60-ih godina, počeo samostalnu kućnu, staklopuhačku radinost, a nastavila ju je njegova unuka Martina Šimunković iz poznatog brenda Koogla.
