Arhitekti razvijaju sasvim novi model gradnje u kanadskom Vancouveru. Umjesto da se cijela zgrada godinama izvodi na gradilištu, njezini bi se ključni dijelovi mogli proizvoditi u tvornici i brzo sastavljati na lokaciji. Projekt Perkins&Will, koji je privukao pažnju svjetske javnosti, istražuje naime može li modularno stanovanje od masivnog drva postati odgovor na nedostatak stanova u ovoj zemlji, ali i šire.
Kanada ima stambeni problem koji se više ne može rješavati samo povećanjem broja novih projekata. Tamošnji gradovi rastu, broj stanovnika im raste, a tradicionalni model gradnje sve jasnije pokazuje svoje granice. Proces od prvih nacrta do useljenja često traje godinama, troškovi i dalje rastu, a dostupnost stanova postaje jedno od ključnih političkih i društvenih pitanja.
U Vancouveru, gradu koji već dugo spada među najskuplja tržišta nekretnina u Sjevernoj Americi, arhitektonski ured Perkins&Will pokušava odgovoriti na taj problem drugačijim pristupom. Ne predlažu samo novu zgradu, već i posve novi način njezine proizvodnje koji zvuči doista zanimljivo.
Njihov projekt Modular Timber Housing razvijen je kao istraživanje skalabilnog sustava modularnog stanovanja od masivnog drva. Prema opisu projekta koji su objavili na svojim službenim stranicama, cilj nije stvaranje jednog prototipa za jednu lokaciju, nego razvoj sustava koji bi se mogao prilagoditi različitim vrstama stanovanja, urbanim uvjetima i tržišnim potrebama.
Drugim riječima, arhitekti pokušavaju standardizirati ono što se može standardizirati, konstrukciju, proizvodnju i logistiku, kako bi ostalo više prostora za prilagodbu samih stanova.
Od klasičnog gradilišta prema industrijskoj proizvodnji
Građevinska industrija desetljećima se suočava s istim problemima: nedostatkom radne snage, rastom cijena materijala, dugotrajnim procedurama i nepredvidivim rokovima. Projekt Perkins&Will polazi od pretpostavke da se dio problema nalazi u samom načinu gradnje.
Dok se mnoge industrije već dugo oslanjaju na preciznu proizvodnju u kontroliranim uvjetima, građevinarstvo je i dalje u velikoj mjeri vezano uz radove na samoj lokaciji. Kod modularnog pristupa velik dio procesa premješta se izvan gradilišta. Elementi se proizvode u tvornici, gdje su uvjeti rada kontrolirani, a zatim se dopremaju i sastavljaju na lokaciji.
Prednost takvog sustava trebala bi biti kraće vrijeme montaže, manje građevinskog otpada i veća kontrola kvalitete. No, ključna razlika u odnosu na klasičnu prefabriciranu gradnju jest u tome što autori projekta ne žele stvarati niz jednakih objekata. Njihov cilj je razviti sustav koji omogućuje različite rezultate pa se i po tome prilično ističu od do sada predlaganih rješenja.
Drvo koje nije povratak u prošlost
Glavni materijal projekta je masivno drvo, ali ne u tradicionalnom smislu. Riječ je o suvremenim inženjerskim proizvodima poput križno lameliranog drva (CLT) i drugih konstrukcijskih elemenata koji nastaju industrijskom obradom drvenih slojeva. Takvi materijali posljednjih godina sve se češće koriste u arhitekturi jer omogućuju izvedbu većih i složenijih konstrukcija.
Za Kanadu je ova tema posebno zanimljiva zbog razvijene drvne industrije i velikih količina dostupnog sirovinskog potencijala. Prema Perkins&Willu, masivno drvo u ovom projektu ima nekoliko važnih uloga, ono omogućuje prefabrikaciju, smanjuje potrebu za određenim količinama tradicionalnih materijala i može pridonijeti smanjenju ugrađenog ugljika u građevinama, a na čemu se danas sve više inzistira.
Pritom autori projekta ne tvrde da će drvo zamijeniti sve druge materijale. Kako tvrde na službenim stranicama, riječ je o traženju ravnoteže između tehničkih mogućnosti, ekonomije i utjecaja na okoliš.
Hrvatska četvrta u EU po rastu troškova gradnje, poznati inženjer: ‘Bit će još skuplje‘
Modularno ne znači jednolično
Jedna od glavnih kritika prefabricirane gradnje kroz povijest bila je povezana s kvalitetom prostora. Montažna gradnja često se povezivala s ponavljanjem istih tlocrta, ograničenom fleksibilnošću i manjkom arhitektonske raznolikosti. Projekt Perkins&Will pokušava upravo izbjeći taj scenarij pa, prema opisu projekta, njihov se modularni sustav temelji na racionaliziranoj konstrukcijskoj mreži koja omogućuje različite tipove stambenih jedinica i različite fasadne sustave bez promjene osnovne strukture.
To znači da se isti proizvodni princip može primijeniti na različite potrebe, od manjih gradskih stanova do većih obiteljskih jedinica. Poseban naglasak stavljen je na prilagodljivost prostora jer je ideja da stanovi mogu odgovarati različitim životnim fazama korisnika bez velikih građevinskih intervencija.
Projekt nije nastao samo u arhitektonskom uredu, već iza njega stoji širi tim stručnjaka. Prema informacijama koje je objavio ured Perkins&Will, istraživanje je razvijeno uz suradnju tvrtki ASPECT Structural Engineers, Introba, Credos Project Management te School of Interactive Arts & Technology Sveučilišta Simon Fraser.
Financiran je kroz suinvestiranje organizacije DIGITAL, kanadskog partnera za komercijalizaciju digitalnih tehnologija, u okviru programa Housing Growth Innovation. Kako navodi DIGITAL, cilj tog programa jest povezati industriju, istraživačke institucije i tehnološke tvrtke u razvoju rješenja koja mogu povećati kapacitete u sektorima važnima za kanadsko gospodarstvo, uključujući stanovanje. Ovaj projekt zato nije samo arhitektonsko istraživanje, već je i pokušaj povezivanja arhitekture, proizvodnje i tehnologije.
Što kažu arhitekti
"Kanada se suočava sa stambenom krizom, a posljedice klimatskih promjena postaju sve stvarnije. To su problemi koji zahtijevaju odlučno djelovanje", izjavio je Derek Newby, regionalni direktor Perkins&Will praksi u Kanadi, prilikom predstavljanja istraživanja. Dodao je da Kanada istodobno ima snažnu industrijsku bazu i prirodne resurse koji mogu pomoći u razvoju novih modela gradnje.
Kathy Wardle, regionalna direktorica regenerativnog dizajna u Perkins&Willu, naglasila je važnost smanjenja utjecaja građevinskog sektora na okoliš, ističući da arhitektura mora tražiti rješenja koja povezuju otpornost i smanjenje emisija. Njihove izjave dio su službenog predstavljanja projekta, koje prenosi mreža v2com, koja donosi i službene vizualizacije kako bi prve zgrade proizvedene u tvornici trebale izgledati.
Najveći izazov: Prijeći iz istraživanja u stvarnu gradnju
Kao i kod većine novih građevinskih modela, najveće pitanje nije može li se sustav tehnički izvesti, već može li se primijeniti u velikom broju. Za to su potrebne tvornice, razvijeni dobavljački lanci, investitori spremni prihvatiti novi model i regulatorni sustavi koji ga mogu pratiti. Masivno drvo već se koristi u brojnim projektima diljem svijeta, ali razlika između pojedinačne reprezentativne zgrade i masovne stambene proizvodnje vrlo je velika.
Ovaj projekt zasad ostaje u fazi istraživanja te nije još gotova industrijska platforma koja će odmah promijeniti kanadsko tržište, no njegova važnost je u tome što pokušava odgovoriti na konkretan problem, kako povećati brzinu i kvalitetu gradnje bez jednostavnog povećavanja troškova i ekološkog opterećenja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....