Posljednjih godina svjedočimo sve većem trendu napuštanja gradova i preseljenja na selo, posebice nakon zagrebačkog, odnosno petrinjskog potresa te pandemije koronavirusa. I dok su neki bili primorani napustiti svoje gradske stanove, neki jednostavno traže mir i zelenilo izvan gradske stresne svakodnevice.
Život na selu često se romantizira buđenjem uz pjev ptica i miris svježe zemlje, dok se izdaleka prostiru polja i voćnjaci, a tišina zamjenjuje gradski kaotičan promet i žamor. Pritom se često bajkovito zamišljaju kuće na osami s velikim okućnicama po kojima se "motaju" domaće životinje i oni mali privlačni seoski rituali: zalijevanje vrta, briga za životinje ili samo uživanje u pogledu na prirodu koja se mijenja s godišnjim dobima.
Ali je li život na selu uistinu ovako idiličan? Dok neki sanjaju o miru i privatnosti, komentari s foruma i iskustva onih koji su živjeli na selu često otkrivaju i surovu stvarnost: udaljenost od trgovina, škola i liječnika, nedostatak infrastrukture i svakodnevne izazove koje gradskim očima lako promaknu.
Naime, jedan je Hrvat na Redditu upitao za mišljenje o preseljenju na selo. U objavi je napisao kako je cijeli život živio u kući udaljenoj pet minuta od grada, a trenutačno je sa suprugom u gradu. I to, kaže, ima svoje čari. Međutim, priznao je kako mu taj stan ponekad ostavlja osjećaj kaveza, a samo traženje parkinga oko zgrade često ga izluđuje.
"Zbog financijskog stanja i našeg mira, razmišljamo o uređenju kuće na selu. Kredit bi bio manji od trenutačne stanarine koja samo raste. E sad. Selo je 20 minuta/20 kilometara vožnje do posla/grada. Sada mi, zbog semafora i svega, treba 10 minuta maksimalno. Nema dućana, nema pošte, nema ambulante. Prvi dućan je na 10 kilometara. Do grada ima možda sedam-osam autobusnih linija dnevno. Na selu doslovno živi 30 ljudi, možda. Uglavnom stariji i ljudi koji se u mirovini polako vraćaju, ali ima dvije mlade obitelji koje grade kuću. Dakle, totalan mir, čist zrak, tišina, nema buke prometa, vikanje ispred zgrade... Kuća bi nam bila nekih dva do tri puta veća od stana, s nekih 2000 kvadrata okućnice", opisao je.
Supruga mu je, iako je dosta dugo živjela u većim gradovima, oduševljena idejom i smatra kako je to zdraviji stil života za djecu u budućnosti. Iako se donekle i slaže s njom, brine ga što djeca praktički neće imati društva.
Na to su ga upozorili i drugi korisnici foruma.
"Kao netko tko je donedavno odrastao u puno većem selu s trgovinom, crkvom, društvenim domom, a čak je neko vrijeme bila i seoska birtija, društveni je život nula, za sve trebaš auto, u mom slučaju je i internet bio problem... Nažalost, još uvijek i jest. Poslije škole nisam mogao apsolutno nikuda, nažalost, moji nisu imali ni auto... Nikakvi sportovi ili izvannastavne aktivnosti, a povezanost s gradom su bila dva busa dnevno koja su bila za srednjoškolce. Možda kasnije kad djeca odrastu i krenu svojim putevima, do tad ne preporučam iz vlastitog iskustva. Možda se čini kao veća sloboda, ali apsolutno nije jer si 100 posto ovisan o autu", iskreno je napisao jedan forumaš.
"Život na selu je super za odrasle ljude, ali uništi djeci živote. Tamo nema socijalizacije, nema društva niti prilika. Oni koji sebi žele uljepšati život idu na selo, oni koji si djeci žele zagorčati život - također se sele. Osim toga, djeca će mrziti svaki trenutak u tome selu čim postanu tinejdžeri, govorim iz iskustva kao dijete sa sela s troje braće, i još dosta rodbine koja je odrasla na selu. Dosta njih se želi vratiti sada kad su svoji ljudi i žive samostalno jer žele mir. Ali pitaj ih kako im je u djetinjstvu bilo i neće nitko imati lijepih riječi. A ja sam se friško, prije tri godine, doselio u grad tak da mi je sjećanje još svježe", nadovezao se drugi.
Treći je, pak, iznio svoje iskustvo.
"Odrastao sam u malom mjestu, još kad su ostaci Juge imali rendgen i osnovni laboratorij u ambulanti u mjestu od 1000 ljudi. Bilo je odlično, ali ograničeno. Sjećam se mnogobrojnih putovanja i da je svaka stvar ovisila o dogovaranju među ljudima. Neke stvari su bile jednostavno neizvedive - krepao akumulator? Do ponedjeljka ništa, pa kucaj tko vozi u istom smjeru. Danas ima više infrastrukture, to je istina, ali opisuješ naselje od ne tisuću, nego od valjda sto ili dvjesto ljudi. Ako ti dijete želi u glazbenu školu - smola. Ako želi nogomet - možda, ali teško. Ako želi išta egzotičnije, zaboravite. Škola će biti mnogo vožnje. Svaki dan po par sati. Posao također", napisao je.
Dodao je kako će sve to izgledati prihvatljivo, a idila će trajati - ako svima zdravlje bude dobro i ne bude nekih drugih životnih iznenađenja - do kraja osnovne škole.
"Tu slijedi problem s društvom ili nedostatkom istog, odlascima u grad na školovanje - đački domovi ili stan u gradu? Fakultet definitivno donosi povratak djece u grad, a vas dvoje ostajete sami - odmjeri je li to privlačna opcija za vas. I na kraju - neminovno starost. Bolovi, doktori, tablete, pregledi... To je, unatoč internetu, bezbožno spor sustav i trebat ćete imati rezervu u gradu... Te najavljivane decentralizacije se nisu nikad desile", istaknuo je i po njegovu mišljenju predložio najbolje rješenje: preseljenje u šire predgrađe nekog manjeg ili srednjeg grada.
Naravno, neki su podržali njegovu ideju o preseljenju na selo.
"Samo naprijed, život je kratak da bi ga živio u kavezu, nećete se pokajati sigurno. Za djecu zavisi, ako su mlađa, bit će presretna i vrlo brzo superiorna u odnosu na vršnjake", navodilo se u komentaru.
"Da, prvih godina života će biti oduševljeni, nakon toga će pobjeći prvom prilikom. Jedino po čemu će biti superiorni su traume socijalne izolacije", odgovorio mu je drugi.
I ostali su stavljali djecu u prvi plan.
"Djeca neće imati društvo jer ćete živjeti okruženi penzićima i te dvije obitelji, ali pitanje je uklapate li se uopće u mentalitet sela jer se u velikim gradovima možete provući s različitim mišljenjima i lako promijenite krug u kojem obitavate, ali na selu toga nema. Za bilo što trebaš sjesti u auto i otići u grad koliko god banalno bilo. Evo ja sam morao voziti se iz vikendice do grada 20 kilometara jer nisam nigdje mogao nabaviti kvaku za vrata. Djecu ćete opet morati razvažati dok će biti manji, dok ne krenu za bus i opet su vam tu mogućnosti ograničene jer nemaš toliko aktivnosti u vašoj blizini. Kad krenu u srednju, vidjet ćete se samo ujutro i navečer kad dođu iz škole. Postat ćete s godinama stariji, a u interesu vam je da budete bliže bolnici i domu zdravlja, a ne dalje", upozorio je treći.
Javili su se i oni koji smatraju da selo u koje bi se eventualno preselio "nije pravo selo".
"Sela imaju birtije, DVD, crkve, škole, vrtiće. Ovo di bi ti išao je umiruće selo, nešto što se dogodilo urbanizacijom i seljenjem ljudi u gradove. A ako se nalazi 20 minuta od grada, onda će se dogoditi suburbanizacija, mladi ljudi poput tebe će se naseljavati radi jeftine zemlje i blizine grada i za 10 do 20 godina to će biti uređeno prigradsko naselje, neće imati ništa seosko poput držanja životinja, poljoprivrede, zapuštene neobrađene zemlje koja se pretvorila u divlju prirodu, nego će sve biti dvorišta i parkovi i živjet ćeš u gradu, ali nećeš više biti 20 minuta od grada nego 40, radi povećanja količine prometa. Onda će ti napraviti škole, vrtiće, supermarkete da ne moraš ići u grad radi svega toga", napisao je jedan forumaš.
Ipak, iskustva su različita i teško je iz njih izvući jedinstven odgovor.
"Jedino je bitno bi li se ti mogao preseliti. Neki bi mogli i pritom bi uživali, neki ne bi - ni ovi prvi ni ovi drugi nisu ni glupi ni pametni, nego jednostavno - ljudi su različiti", zaključio je jedan Redditovac.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....