Bolnice se nikad nisu oporavile od korone

Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.

Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje

© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.

Dijagnoza je jednostavna: "Naš zdravstveni sustav pukao je 2020", kaže Tom Dolphin, anesteziolog iz Londona i čelnik Britanske liječničke udruge. "Volimo se pretvarati da se to nije dogodilo, ali realnost je drugačija." U prvim mjesecima 2020. bolnice su obustavile redovne aktivnosti kako bi oslobodile krevete, pripremajući se za val pacijenata s covidom-19. Takva je strategija pomogla u trenutku krize. No, nekoliko godina kasnije, čini se da su te mjere nanijele trajnu štetu zdravstvenim sustavima. Odgovor zašto je tako nije nimalo jednostavan.

Od prijema do otpusta, bolnička skrb danas je teže dostupna, traje dulje i lošije je kvalitete. Takvo stanje dovelo je i do smrtnih slučajeva koji su se mogli izbjeći. Gotovo su svi pogođeni: u 18 bogatih demokracija zadovoljstvo kvalitetom zdravstvene skrbi naglo je palo nakon pandemije te je i dalje znatno ispod razine prije covida. The Economist je prikupio podatke iz cijelog svijeta kako bi utvrdio gdje sustavi zapinju.

Problemi počinju već na prijemu hitne. Vrijeme čekanja svugdje se produlkilo. Ulazni prostori bolnica prenapučeniji su, a osoblje opterećenije nego prije pandemije, kaže Alex Janke, liječnik hitne medicine sa Sveučilišta u Michiganu. U nekim dijelovima Australije gotovo polovica pacijenata koji dolaze kolima hitne pomoći čeka više od 30 minuta prije nego se oslobodi mjesto. U Britaniji oko četvrtine pacijenata doživjelo je takva iskustva, što je dvostruko više nego 2019. U Kanadi rekordan broj bolesnih i ozlijeđenih jednostavno odustaje i napušta hitne prijeme prije nego što ih osoblje pregleda.

Novi beauty trend širi se među mladim muškarcima

A kada dođu na red, skrb bude spora. Više od četvrtine pacijenata u Engleskoj ondje provede više od četiri sata, otprilike dvostruko više nego 2019. U američkoj saveznoj državi Massachusetts više od dvije petine pacijenata čeka oko četiri sata. U Australiji gotovo polovica pacijenata tvrdi kako su jednako toliko čekali. Također se produžio period od odluke liječnika da pacijenta primi u bolnicu do trenutka kada dobije krevet. Prošle godine gotovo jedan od deset hitno primljenih pacijenata u Engleskoj, što je oko 550.000 ljudi, čekao je više od 12 sati na nosilima. Usporedbe radi, to je 67 puta više nego 2019. Royal College of Emergency Medicine procjenjuje da su u britanskim bolnicama prošlog ljeta duga čekanja dovela do 5000 smrtnih slučajeva (zdravstvene vlasti su u prošlosti osporavale takve procjene).

Milijuni ljudi zaglavili su na listama čekanja. Primjerice, čekanja na operacije kuka bila su 2024. dulja nego prije pandemije u devet od jedanaest zemalja OECD-a (za koje postoje podaci). Kanada je možda najteže pogođena. Medijan čekanja za specijalističko liječenje 2025. bio je 29 tjedana, što je za više od trećine dulje nego 2019., prema Fraser Institutu iz Vancouvera. To je drugi najgori rezultat otkako se istraživanje provodi od 1993.; rekord od 30 tjedana postavljen je 2024. Glavni francuski bolnički sindikat tvrdi da je pristup zdravstvenoj skrbi "neviđeno pogoršan".

Različite države, isti problemi

U mnogim državama problemi bolnica tumače se kao posljedica domaćih političkih odluka. Britanska vlada, kao i ona Giorgie Meloni u Italiji, izabrane su djelomično radi obećanja smanjenja lista čekanja, australski birači kažnjavali su političare zbog kašnjenja ambulantnih vozila ispred hitnih prijema, a u Francuskoj, gdje je nedostatak osoblja doveo do zatvaranja nekih klinika, sve se više govori o "medicinskim pustinjama". No ovaj je negativan trend prisutan u svim državama.

Studija objavljena u siječnju, čiji je glavni autor Luigi Siciliani sa Sveučilišta u Yorku, ne pronalazi vezu između karakteristika zdravstvenog sustava, bio on javni ili privatni, i učinka covida na njegovo funkcioniranje. Razina financiranja sustava, broj bolničkih kreveta ili broj liječnika nisu imali gotovo nikakve veze s velikim porastom lista čekanja za operacije između 2020. i 2023., koji je zabilježen u svim državama.

Bolnice su zagušene unatoč tome što imaju dovoljno resursa. Financiranje zdravstva veće je nego ikad prije, izuzme li se razdoblje covida. Nakon stabilizacije tijekom 2010-ih, potrošnja u zemljama OECD-a porasla je nakon pandemije na gotovo 10 posto BDP-a. Medijan potrošnje po stanovniku u Europi porastao je za 13 posto u realnim cijenama od 2019.

Seks, golemi biznis iza kulisa

Više je i radne snage. Bolnice su samo prošle godine u Americi otvorile gotovo 140.000 novih radnih mjesta, što je više nego ostatak gospodarstva zajedno. Broj zaposlenih u britanskom javnom zdravstvenom sustavu povećao se za 25 posto od 2019., na oko 1,4 milijuna ljudi (oko 2 posto ukupnog stanovništva).

Sve to otvara pitanje produktivnosti. Čini se da neke bolnice s više resursa zapravo postižu slabije rezultate. U Australiji, gdje je bolničko osoblje poraslo za gotovo 20 posto između 2019. i 2024., broj operacija praktički stagnira; jedina je razlika što bolesni sada dulje čekaju na pregled. Iako je zabilježen oporavak, "po bilo kojem mjerilu koje želite primijeniti, produktivnost u Engleskoj i dalje je niža nego prije pandemije", kaže Max Warner iz londonskog Instituta za fiskalne studije.

Produktivnost bolnica teško je precizno izmjeriti, ali dobar pokazatelj pada jest kada troškovi rastu brže od prihoda. Čak i u Njemačkoj, gdje se javni sustav smatra relativno stabilnim, tri od četiri bolnice poslovale su s gubitkom 2024., u odnosu na jednu od tri u 2019., pokazuje izvješće konzultantske kuće Roland Berger. U Americi su operativni troškovi bolnica porasli za 7,5 posto u 2025., otprilike dvostruko brže od rasta cijena, kaže Aaron Wesolowski iz American Hospital Association. Operativne profitne marže stagniraju od 2019.

Bez konsenzusa

Stručnjaci se ne slažu oko razloga zašto se bolnice, ti veliki i složeni sustavi, nikada nisu u potpunosti oporavile. Jedno objašnjenje leži u radnoj snazi.

Oko polovice ukupnog rasta troškova američkih bolnica prošle godine činili su troškovi rada, koji su nominalno porasli za 5,6 posto. Stres tijekom pandemije povećao je fluktuaciju zaposlenih jer su liječnici i medicinske sestre davali otkaze ili ranije odlazili u mirovinu. Oni koji su ostali smanjili su svoj dodatni angažman, odnosno dobrovoljni prekovremeni rad koji je pomagao zdravstvenim sustavima da izdrže vrhunce opterećenja. Oba su čimbenika stvorila akutnu potrebu za osobljem i potaknula snažno zapošljavanje. Posljedica toga jest da su zdravstveni radnici danas manje iskusni, a možda i manje produktivni. U Britaniji se udio medicinskih sestara s manje od godinu dana iskustva udvostručio od 2015., što je dijelom posljedica i nastojanja da se poboljša omjer broja sestara i pacijenata. No zapošljavanje na drugim, za produktivnost ključnim poslovima (operacijskih asistenata i bolničkih menadžera) nije pratilo taj tempo.

Problem dodatno pogoršava činjenica da su pacijenti danas bolesniji. Zbog odgađanja pregleda mnoge su bolesti otkrivene kasnije, a stanovništvo je u međuvremenu dodatno ostarjelo. Kronične bolesti sve više opterećuju sustav, a smrtnost je viša nego prije pandemije. U bogatim zemljama stvorio se začarani krug: dulja čekanja pogoršavaju zdravstveno stanje, bolesniji pacijenti zahtijevaju dulje liječenje, to zagušuje kapacitete, a manjak kapaciteta dodatno produljuje čekanja.

Zabrana društvenih mreža za mlade neće uspjeti. Postoje i druga rješenja

Pacijenti koji ostaju dulje zauzimaju dragocjene bolničke krevete. Popunjenost dodatno povećavaju slabo funkcioniranje primarne zdravstvene zaštite i prenapučeni domovi za starije. Istraživanje američkog liječnika Richarda Leuchtera, specijalista akutne medicine, pokazuje da je prije pandemije u svakom trenutku bilo zauzeto oko 64 posto bolničkih kreveta u SAD-u. Tijekom pandemije taj je udio porastao na 75 posto i na toj se razini zadržao. U nekim saveznim državama doseže i 88 posto, iako se 85 posto smatra gornjom sigurnom granicom.

No američke bolnice djeluju gotovo prostrano u usporedbi s javnim sustavima u Europi. U Irskoj je već 2019. bilo zauzeto više od 94 posto kreveta, a do 2025. taj je udio narastao na 96 posto. U Britaniji je popunjenost često oko 90 posto, a sve češća kašnjenja u otpuštanju pacijenata dodatno pogoršavaju gužve na ulazu u hitne prijeme.

Bolnice pokušavaju izaći iz začaranog kruga. Mnoge traže više novca i osoblja. Neke uvode nove pristupe kako bi oslobodile prostor za najteže bolesnike. Pojedine američke bolnice, poput one u kojoj radi dr. Leuchter, uvode strategije "izbjegavanja hospitalizacije" ako ona nije nužna. Mnoge zemlje razvijaju i modele "zajedničke" ili izvanbolničke skrbi, gdje se liječenje odvija izvan bolnica, ponekad i u domovima pacijenata. U društvima koja stare bilo je neizbježno da se bolnička skrb promijeni. Pandemija je samo ubrzala taj proces. Ljudi su postali bolesniji ranije nego što se predviđalo.