Plesala je za Mengelea, jela travu, našli su je na hrpi leševa: sve je preživjela

Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.

Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje

© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.

Pleši! - to joj je rekao prve noći u logoru. Edith Eger je, naravno, znala plesati: balet je učila od pete godine. U trikou i tajicama vježbala je istezanja. Kralježnica ravna, trbuh zategnut, udahni, izdahni… Znala se koristiti dahom kako bi kontrolirala svoje tijelo. Znala je cijelu koreografiju na skladbu "Na lijepom plavom Dunavu". Mislila je da umišlja kad je prve noći u logoru čula upravo tu glazbu. Tada se pojavio u njezinoj baraci. "Mala plesačice", rekao je. "Pleši za mene." Tako ju je zvao: moja mala plesačica. Njega su zvali Anđeo smrti.

Kasnije, nakon što se preselila u Ameriku, nije željela ničije sažaljenje. O tome mjestu nije htjela razmišljati. Samo je htjela biti prava Amerikanka. Osim toga, nije ni znala kako se to mjesto izgovara na engleskom: "Auschwitz." Kako to izgovoriti bez naglaska? Premda su drugi poslije, kad su doznali za njezinu prošlost, upravo s tim imenom uspoređivali vlastite probleme. Strašno je, govorili bi za neku nevolju, ali "nije kao da si u Auschwitzu". Ubrzo je shvatila kako je to pogrešno shvaćanje: ne postoji hijerarhija patnje. Nije željela da ljudi vide njezinu patnju i pomisle kako su zato njihovi problemi manje važni. Htjela je da je pogledaju i pomisle: ako je ona mogla izdržati, mogu i ja!

Počela je govoriti. Najprije je to činila na vlastitoj terapiji, zatim tijekom školovanja za psihologinju, a na kraju i kao autorica bestselera. Njezina je poruka uvijek bila ista: prošlost ne možete promijeniti niti izbrisati, ali možete izabrati kako ćete na nju odgovoriti. Možete biti depresivni ili možete biti sretni. Taj je izbor barem vaš, poručuje.

Bez izbora

Ona u početku nije imala izbora. U svom novom životu, u ulozi supruge i majke u američkom Baltimoreu, nije mogla kontrolirati reakcije. Osjećala bi tjeskobu kad bi čula sirenu. Zavrtjelo bi joj se u glavi kad bi čula teške korake. Kad je vozač autobusa podviknuo na nju, sklupčala se na podu autobusa plačući i tresući se. Nije bilo tako strašno. Nije ovo Auschwitz, rekla bi si. A ipak je uvijek bio Auschwitz.

Imala je samo 17 godina kad je rat završio, a već je vidjela toliko toga. Primjerice, onog dječaka u logoru. Vezali su ga za stablo, a zatim su vojnici SS-a pucali u njega. Pogodili su mu stopalo, ruku, šaku, uho... Malo dijete koje su koristili kao metu za vježbu gađanja. Zatim onu djevojku koja je pokušala pobjeći. Vojnici su je ubili, a potom njezino tijelo objesili nasred logora kao upozorenje drugima.

Ili onu trudnicu: kad su joj počeli trudovi, pripadnici SS-a vezali su joj noge jednu uz drugu. Nikada nije vidjela nekoga tko je prošao takvu agoniju.

Sjećala bi se i lijepih stvari, poput doma u tadašnjoj Mađarskoj. Jedna sestra svirala je violinu, druga klavir, ona je bila plesačica pa potom gimnastičarka. Sa 16 godina iznenada je izabrana da trenira s olimpijskom reprezentacijom. A onda je jednako iznenada iz nje izbačena zbog svojeg "podrijetla". Uskoro je nosila žutu zvijezdu. Potom su jedne noći došli vojnici i odveli njezinu majku. Dok su ulazili u Auschwitz ispod natpisa "Arbeit macht frei", logorski orkestar počeo je svirati. Njezin otac okrenuo se prema njoj oduševljeno. "Vidiš", rekao je. "Ne može to biti strašno mjesto." Nikada ga više nije vidjela.

Sjećanje je važno. To je bila jedna od posljednjih rečenica koje joj je majka rekla. Dok se vlak približavao Auschwitzu, okrenula se Edith. Sve što su imali bilo im je oduzeto, ali, rekla je: "Nitko ti ne može uzeti ono što si pohranila u svoj um." Kad su ih iskrcali iz vagona, odveli su i njezinu majku. Krezubi vojnik razvrstavao je žene u dva reda, pitajući svaku: jeste li bolesni? Glas mu je bio gotovo ljubazan. Bolesne, stare, među njima i njezinu majku, slao je lijevo. Pokušala je poći za njom, ali ju je uhvatio za rame i zaustavio. "Samo ide pod tuš." Poslije je pitala drugu zatvorenicu gdje joj je majka. Zatvorenica je kimnula prema dimnjaku iz kojeg se dimilo. "Tvoja majka gori unutra. Bolje da o njoj počneš govoriti u prošlom vremenu."

Anđeo smrti

Krezubi čovjek vratio se te večeri. Doznala je da je to Josef Mengele, logorski liječnik - "Anđeo smrti". Čula je da je svake večeri volio prolaziti logorom tražeći zatvorenike koji će ga zabavljati. Bio je profinjeni ubojica i ljubitelj umjetnosti. Postojao je i logorski orkestar. Zatvorenici su marširali na njihove vesele koračnice, a premlaćivani uz bečke valcere.

Mengele se zaustavio pred jednom od baraka. Htio je plesačicu. Odjednom ju je netko pogurnuo naprijed. Logorski orkestar zasvirao je "Na lijepom plavom Dunavu". "Pleši!" rekao je, ali ona se nije mogla pomaknuti. Tada se sjetila majčinih riječi. Njezino tijelo bilo je zarobljeno, ali njezin um pripadao je samo njoj. Zato se njime oslobodila. Zamišljala je da ne pleše u Auschwitzu za ubojicu svoje majke, nego na pozornici budimpeštanske opere. Plesala je za ljubav. Plesala je za život.

Ipak, kad je rat završio i započeo marš smrti, zamalo je umrla. Nijemci su ih tjerali da danima hodaju, sve dok nije toliko ogladnjela da je jela travu, toliko oslabila da više nije mogla stajati. Ležala je na hrpi leševa. Čula je nekoga kako viče: "Amerikanci su stigli!", ali se nije mogla pomaknuti. Imala je oko 30 kilograma. Ruka, poslije će doznati da je pripadala američkom vojniku, pružila se prema njoj; na njegovu dlanu bili su crveni, zeleni i žuti bomboni. "Hrana", rekao je. Kasnije će naučiti da se zovu M&M’s.

Kasnije je naučila i druge stvari; od više od 15.000 deportiranih ljudi iz njezina rodnoga grada preživjelo je samo njih 70. Naučila je da se ono zbog čega se tresući rušila na pod zove "posttraumatski stresni poremećaj". Nikako joj se nije sviđala riječ "poremećaj". Njezine reakcije nisu bile poremećene, nego prirodne. I naučila je kako izgovoriti tu riječ: "Auschwitz", premda ju je do kraja života izgovarala s naglaskom. Ali to više nije bilo važno. Ne možete, naučila je, promijeniti svoju prošlost. Ali možete izabrati kako ćete se prema njoj odnositi. Možete izabrati sreću. Možete izabrati ljubav. Možete izabrati ples.