Zapad kreće u masovno naoružavanje. To bi mogla biti jako skupa pogreška

Nakon nekoliko desetljeća, bogati svijet ponovno kreće u masovno naoružavanje. Ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku, prijetnja sukoba oko Tajvana i impulzivan pristup američkoga predsjednika Donalda Trumpa savezništvima učinili su jačanje nacionalne obrane hitnim prioritetom. Dana 25. lipnja članice NATO-a dogovorile su povećanje cilja za vojnu potrošnju na 3,5 posto BDP-a te dodale dodatnih 1,5% za stavke povezane sa sigurnošću (Španjolska je inzistirala na iznimci). Ako postignu taj cilj do 2035., svake će godine trošiti 800 milijardi dolara više, nego prije no što je Rusija napala Ukrajinu. Naoružavateljski procvat ne ograničava se samo na NATO. Prema jednoj procjeni, Izrael, pogođen ratom, prošle je godine potrošio više od 8% svog BDP-a na obranu. Čak i miroljubivi Japan planira posegnuti duboko u džep.

Tako golemi iznosi mogli bi pritiskom na javne financije i preusmjeravanjem gospodarske aktivnosti unutar država, preoblikovati globalnu ekonomiju. Političari prodaju biračima koristi ponovnog naoružavanja, a mnogi tvrde da će vojna potrošnja donijeti i ekonomske dobitke, ne samo rast sigurnosti. Sir Keir Starmer, britanski premijer, obećava da će obrana donijeti “sljedeću generaciju dobrih, sigurnih, dobro plaćenih poslova”. Europska komisija tvrdi da će to donijeti “koristi za sve zemlje”. No, koliko god politički primamljive, takve tvrdnje su pogrešne. Korištenje vojne potrošnje za postizanje ekonomskih ciljeva bila bi skupa pogreška.

Najočitija ekonomska posljedica većih obrambenih proračuna bit će pritisak na javne financije. Državni dugovi već su visoki, a financijski pritisci na vlade – uzrokovani starenjem stanovništva i višim kamatnim stopama – sve su veći. Prosječna NATO članica, izuzev Amerike, morat će godišnje povećati obrambenu potrošnju za 1,5% BDP-a.

Kao rezultat, drugi dijelovi proračuna, poput socijalne potrošnje, bit će stisnuti, čime se smanjuje “dividenda mira” nakon završetka Hladnog rata. A smanjenje potrošnje ili povećanje poreza u punom iznosu vjerojatno će biti politički nemoguće, što znači da će mnoge vlade također povećavati deficite. Vojna potrošnja stoga će imati tendenciju povećanja kamatnih stopa i učiniti javne financije krhkijima – čak i dok čini zemlje sigurnijima od neprijatelja.

Koje su posljedice za gospodarski rast? Potrošnja financirana deficitom pružit će kejnzijanski fiskalni poticaj, ali on će vjerojatno biti skroman – i nepoželjan u vrijeme niske nezaposlenosti i postojane inflacije u bogatom svijetu. Štoviše, vojna potrošnja je skupa i ne podiže izravno ničiji životni standard.

Procjena vojne potrošnje za SAD, EU i UK, Kinu, Rusiju i ostatak svijeta

The Economist/

Nasuprot tome, istraživanje i razvoj u obrani mogli bi biti korisniji. Javnim sredstvima financirane inovacije često potiču i privatne inovacije; prema jednoj nedavnoj procjeni, kada vojni istraživačko-razvojni sektor čini dodatnih 1% dodane vrijednosti u nekoj industriji, njezin godišnji rast produktivnosti raste za 8,3%. Dovoljno je prisjetiti se interneta ili nuklearne energije – oboje su proizašli iz vojnog istraživanja.

Potrošnja na oružje također će preusmjeriti potražnju unutar gospodarstva. Političari se nadaju da bi to moglo ublažiti učinke deindustrijalizacije, ali vjerojatno će ostati razočarani. Proizvodnja naoružanja, poput većeg dijela suvremene industrije, danas je visoko specijalizirana i automatizirana, što znači da će ponovno naoružavanje stvoriti daleko manje radnih mjesta nego što ih se gubi zbog nove tehnologije ili strane konkurencije. Prema jednoj procjeni, viša vojna potrošnja u europskim članicama NATO-a mogla bi stvoriti 500.000 radnih mjesta – skroman broj u usporedbi s 30 milijuna industrijskih radnika u EU.

Priroda suvremenog ratovanja dodatno umanjuje vjerojatnost masovnog zapošljavanja. Ukrajina pokazuje da zemlji nije potrebna široka industrijska politika kako bi se pripremila za rat. Izrada dronova, koji nanose većinu žrtava na bojištima, relativno je jednostavna. A što više umjetna inteligencija postaje važna – primjerice u navođenju i upravljanju tim dronovima – to se manje radnih mjesta stvara na proizvodnim linijama, a više prihoda slijeva u tehnološke tvrtke.

Veliki obrambeni proračuni pred vladama će postaviti teške odluke između sigurnosti, učinkovitosti i pravednosti. Kako proračuni budu rasli, lokalni dužnosnici, tvrtke i sindikati mogli bi svi tražiti da novac ide prema njima. No popustiti takvim zahtjevima bila bi pogreška. Jedan od problema europske obrambene potrošnje jest to što previše zemalja želi proizvoditi vlastitu vojnu opremu. Zemlje EU, primjerice, koriste 12 različitih tipova borbenih tenkova – dok Amerika proizvodi samo jedan. Dupliranje je rasipno i otežava vojskama zajedničko djelovanje.

Vlade nemaju važnijih dužnosti od one da čuvaju sigurnost svojih građana. Krhkost javnih financija znači da će morati biti maksimalno učinkovite u trošenju novca poreznih obveznika. Razbacivanje sredstava po politički poželjnim regijama i industrijama samo će dovesti do novih povećanja poreza ili rezanja socijalne potrošnje. Kako bi ponovno naoružavanje bilo uspješno, vlade će biračima morati iskreno predstaviti trošenje isključivo u svrhu sigurnosti. Ako pokušaju s jednim proračunom postići sve ciljeve odjednom, neće dobro ostvariti nijedan. Nema smisla poticati gospodarski rast ako je posljedica toga da budemo napadnuti.