Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.
Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje
© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.
Novosagrađeni jednosobni stan lijepo je uređen... Parketirani podovi, akvarij s ribama, tuš-kabina i potpuno opremljena kuhinja. Istina, velika mana mu je lokacija: nalazi se pod zemljom, u rovovima blizu Baihavke, sela u okupiranoj regiji Luhansk.
Stan služi kao dom zapovjedniku lokalne jedinice ruske vojske. Maksim, dezerter koji je pomagao u njegovoj izgradnji, kaže da zapovjednik na njega nije potrošio ni kopejku. Ne samo da je rad bio besplatan, nego su vojnici sami plaćali materijal, kućanske aparate i boju.
Ruski vojnici moraju kupovati i alkohol svojim nadređenima. „Imaju četiri tuluma tjedno“, kaže Sergej, koji je podmitio nadređene kako bi rat proveo u kuhinji. Radi od 5 ujutro do 23 sata, a više od polovice plaće daje zapovjedniku za tu „privilegiju“.
Intervjui s dvanaest ruskih vojnika pod ugovorima (iz područja uključujući Belgorodsku regiju, Luhansk i Donjeck) otkrivaju kako funkcionira sustav iznude i kažnjavanja. Časnici svoje vojnike ne vide samo kao izvršitelje naredbi, nego i kao izvor zarade. Korupcija i prisilni rad odavno su obilježja ruske i sovjetske vojske, gdje profesionalni časnici kontroliraju sredstva razaranja, dok regruti služe kao topovsko meso u ratu ili besplatna radna snaga u vrijeme mira.
Ruska mobilizacija za rat u Ukrajini ulila je u taj sustav i ljude i novac, stvarajući golemu ratnu ekonomiju. Vojnici opisuju bojišnicu kao tržište na kojem sve ima svoju cijenu: dronovi, medalje, dopusti i na kraju sam život. Kako bi potkrijepili svoje tvrdnje, pokazuju snimke bankovnih transakcija, pritužbe vojnim tužiteljima, zahtjeve za novcem i naredbe za sudjelovanje u napadima.
Maksim, 26-godišnjak iz grada Krasnodara, potpisao je ugovor u kolovozu 2024. u Moskvi, gdje su bonusi bili veći. Kao glavne razloge prijave navodi državnu propagandu i smrt očuha u ratu. „Nešto mi je jednostavno puklo u glavi“, kaže. „Nisam ni znao da je ugovor na neodređeno.“ Vjerojatno je pomoglo i to što je bio uhićen s amfetaminima te mu je ponuđena opcija da se prijavi u vojsku kako bi izbjegao kazneni progon. Dobio je bonus od 2,5 milijuna rubalja (30.000 dolara) i bez obuke je poslan u Luhansku regiju, gdje je primao 200.000 rubalja mjesečno sve dok nije dezertirao u siječnju 2026. Od ukupno 8 milijuna rubalja koje je dobio, kaže da je 6 milijuna otišlo na opremu i mito.
Ruska vojska oprema elitne zračno-desantne i specijalne postrojbe, no pješaštvo mora kupovati vlastitu opremu. Od 2023. internetske trgovine Wildberries i Ozon dostupne su u okupiranim regijama Donjecka, Luhanska, Zaporižja i Hersona. „Ako ne želiš potrošiti novac na dobre čizme i kvalitetan pancirni prsluk, ideš u napad u tenisicama“, kaže Maksim.
Prikupljanje novca počinje pod izlikom da se njime financiraju dronovi, oprema ili hrana, kaže Anton, jurišni vojnik. No ako jednom platiš, „plaćat ćeš zauvijek kako te ne bi poslali u stroj za mljevenje mesa“. Ukrajinski zid dronova stvorio je zonu smrti duboku najmanje 20 kilometara, čineći masovne napade samoubilačkima. Istodobno je stvorio i ekonomiju života i smrti.
Krojenje vlastite sreće
Maksim kaže da je njegov zapovjednik nove regrute dočekivao govorom u kojem tvrdi kako je „pokopao 12 satnija” i da će oni biti 13. „Rekao je da smo topovsko meso i da samo 5 posto vojnika preživi juriše.” Već sljedeći dan objasnio je da preživljavanje nije stvar sreće, nego sposobnosti da se plati. Maksim i Sergej, još jedan vojnik, platili su po milijun rubalja kako bi bili premješteni dalje od prvih linija, uz dodatnih 100.000 do 150.000 rubalja mjesečno.
Neki zapovjednici prije slanja u napad oduzimaju vojnicima bankovne kartice i PIN-ove. Ilja, još jedan dezerter, kaže da ih jedan stožerni časnik prikuplja „na čuvanje“. Poginuli se vode kao nestali, a zapovjednici potom podižu novac koji su zaradili s njihovih računa na bankomatima u Donjecku i Luhansku. Postoji i unosna trgovina medicinskom dokumentacijom kojom se vojnike proglašava nesposobnima za borbu. Ni ranjavanje nije besplatno. „Platio sam 100.000 za dopust nakon ranjavanja“, kaže Anton. „Za otpust traže milijun.”
Vojnici koji odbiju platiti mogu biti bačeni u zemunice i tamo mučeni. Andrej Bikov odbio je zapovjednicima, pod kodnim imenima Kemer i Dudka, predati 2 milijuna rubalja koje je dobio kao odštetu za ranjavanje. Prema riječima njegove majke, najprije su ga danima držali u lisicama i tukli. Kasnije je vezan za stablo i upucan. Vojnici koji po zapovijedi nadređenih ubijaju vlastite suborce to nazivaju „poništavanjem“.
Vojnici kažu da „odbijatelji“ mogu biti „poništeni“ tako da ih se upuca, veže za drveće da se smrznu, uskrati im se medicinska pomoć nakon premlaćivanja ili ih na bojištu ubiju operateri dronova. Verstka, neovisni ruski medij, potvrdila je identitete najmanje 100 zapovjednika koji su naredili ili izvršili takva ubojstva.
„Hoće li ovi gadovi ikada biti kažnjeni?“ pita Elena, 39-godišnjakinja iz Altajske regije na sjeveroistoku Rusije. U veljači 2025. pokopala je sina koji je služio u Kemerovoj pukovniji. Platio je 100.000 rubalja „za potrebe pukovnije“, a službeno je zabilježeno da je poginuo u borbenoj zadaći. Prošlog ljeta Elenin suprug, koji je služio u istoj jedinici, dezertirao je i snimio nekoliko videa o sustavu iznude. Podnio je prijavu vojnim tužiteljima, tvrdeći da mu je Kemer uzeo 2 milijuna rubalja. No neposredno prije Nove godine pronašla ga je vojna policija i vratila u Kemerovu jedinicu. Dana 11. siječnja, kaže Elena, bio je vezan za stablo i ubijen.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....